Poslije kiše uvijek dolazi sunce! [..Dnevnik May Stox..]

*za tenu, starza, seven i aleks.


Snježno jutro prosinca me uljudno dočekalo kad sam se probudila i protrljala svoje snene oči. Pogledala sam oko sebe i ustanovila da samo još Annabelle i C.J. spavaju. Ostale cure su sigurno već na doručku ili dovršavaju svoju zadaću. Bilo je tiho i ugodno. Ipak je to bila subota. A nikako bolje započeti svoju subotu negoli zagrliti svoj jastuk i još uživati u toplom krevetu kad znaš da nemaš nikakve obaveze. Još malo sam uživala u krevetu, otkrivši plahtu sa sebe da malo ohladim tijelo od jutarnje pospanosti i razmišljala kako da iskoristim današnji dan. Odmah sam se sjetila sinoćnjih bisera, smijeha i pivoslaca pa sam se potiho zahihotala stavivši ruku preko usta da ne probudim cure.

Naposljetku, rastegnula sam se i ustala iz kreveta, te obavila sve što sam trebala u kupaonici, pazeći na svaki korak. Izašla sam iz spavaonice osvježena i još pospanih misli, a u društvenoj prostoriji me dočekao veseli smijeh Jamesa i Amelie, koji su o nečemu razgovarali i širili dobre vibracije da je bio gušt čuti njihov smijeh. Sjedili su u naslonjačima blizu kamina. James se nagnuo naprijed više k Amelie, a ona je prekrižila svoje noge u stranu da joj bude ugodniji razgovor. Čak mi je na trenutak bilo žao što sam ga ja morala prekinuti kad su me uočili i zaželjeli mi dobro jutro.

„Dobro jutro i vama.“, rekoh im i zagledam se u njihova vesela lica. Predosjećala sam nešto lijepo, ne znam zašto, ali taj osjećaj nisam mogla otresti iz kostiju. Amelie je prolazila rukom kroz svoju kosu s neizbrisivim smiješkom na licu, dok se James počešao po tjemenu i na kutku usne mu je titrao mali smiješak. Iako su bili previše pristojni da to kažu, a i da sami primijete- znala sam da bi im malo treba samoće. Zato sam ubrzala svoj hod i rekla da jurim na doručak.

„Ali May—„, inzistirala je Amelie, ali odmahnula sam rukom.

„Zbilja žurim. Ne dajte se smetati.“ Na kraju sam dodala i jedan vrckavi hihot koji, nadam se, nisu čuli. Znak mog djetinjastog ponašanja, što ću.

Izašla sam iz Expectovske kule i zastala pri vratima. Sakrila sam se da me nitko od njih ne vidi jer zaista ovaj put nisam mogla odoljeti znatiželji. Osjećaj u mojim kostima se pojačao i znala sam da će onaj veseli trenutak sada zasjati.
Isprva su nešto malo još razgovarali o školi i predavanjima i komentirali ponašanje profesorice Frank, a onda…

James je duboko pročistio grlo. Po mom mišljenju možda i prejako, jer je uslijedilo Amelieno pitanje „Jesi li u redu?“ pri čemu sam osjetila kako mu se stvara knedla u grlu čim je odgovorio sa: „Err, umm, da… da, jesam.“

Iako sam znala da me se ne vidi, svejedno sam automatski odmahnula glavom sa smiješkom na licu. Eh, James, James…

Nastala je tišina u kojoj je James pronašao utjehu jer je Amelie počela komentirati kako nas ovih dana uveseljava lijepo vrijeme. Dodala je kako inače ne voli hladnoću, ali da ju ova prosinački hladni zrak zadovoljava. James je, sa očitim padom samopouzdanja, samo mrmljao riječi poput „Aha“ i „Da-da“, sve dok…

„UM, AMELIE.“, zaderao se James.

Trebala sam začepiti s objim rukama svoja usta jer je prijetio golemi znak uzbune smijeha. Toliko sam imala empatije prema Jamesu i ovoj situaciji da sam suosjećala s njim. Hvatala ga je užasna trema.

„Um… da, James?“, u glasu joj se osjećala nježnost, ali i zbunjenost.

„Bi li… ummm, bi li…“, James je mucao. „BI LI OTIŠLA SA MNOM NA BOŽIĆNI BAL?!“

Val pobjede je prožeo moje tijelo, zastao mi je dah. Od veselja nisam se mogla pomaknuti, ali potom sam se sjetila da još nisam čula Ameliin odgovor. Zatvorila sam oči i nadala se pozitivnom odgovoru.

Amelie je duboko izdahnula pri čemu me uhvatio grč u želudcu i usne su mi se osušile. Ajme, neće valjda? Imala sam osjećaj da se ista stvar događa i Jamesu.

„Paa…“, glas joj nije odavao nikakav ton. „Ja ne vidim razlog zašto ne. Da, voljela bih ići s tobom na božićni bal.“

James je ispustio neki nedefinirani zvuk koji je valjda bio znak olakšanja i veselja. Promucao je nešto što sam razaznala kao „Super“ ili nešto te sorte.
Nisam mogla opisati koliko sam u tom trenu skočila u vis i poželjela poljubiti strop. Htjela sam ući unutra i obadvoje ih zagrliti od sreće. No, nisam. Stisnula sam šaku kao znak pobjede i ispustila tihi „Tooo“, prije nego što sam se brzo pokupila i krenula u smjeru Velike Prostorije. Hihotala sam cijelim putem.

* * * *

Ponekad se zapitam… trudim li se previše? U svemu; u prijateljstvu, u učenju, u obvezama; u ljudskom komuniciranju. Možda čak i u ljubavi… ili nečemu sličnome. Znam da se trudim dati sve od sebe da održim sve konce na miru i da ih njegujem i pazim da ne puknu, ali ponekad mi se čini da dajem previše sebe i malo dobivam zauzvrat. Ali i to malo vrednujem, samo… Ponekad i to malo nije dovoljno. Jer želim isti trudi i iste rezultate sa istom količinom i snagom i pažnjom kakvom ga ja dajem. I čekam, ponekad uzaludno, ponekad zasluženo, ali vjerujem da ako uvijek dobro mislim da će mi se dobro i dogoditi.

Ne znam koliko je točno bilo sati kad me Bea obavijestila da me treba profesorica Frank, predvoditeljica Expecto doma. To me začudilo, jer mi apsolutno ništa nije padalo na pamet zbog čega bi me profesorica trebala. Mislim da je to začudilo i dobru polovicu slušatelja koji su sjedili kraj i preko puta mene na marendi.

„Jesi li možda nešto skrivila dok si mjesečarila, May?“, upitao me James napola u šali. Slegnula sam ramenima.

„Možda sam zeznula svoju zadaću iz Obrane.“, rekoh.

„Ne vjerujem.“, oglasi se Amelie iza svojih žitarica. „Onda bi ti osobno došla ili pozvala te na dopunske sate.“

Opet sam slegnula ramenima. Elizabeth je imala zabrinut izraz lica, a Bea je nestrpljivo čekala na mjestu, očito čekajući da se pokrenem ili nešto. Pozdravila sam društvo i krenula s Beom koja me vodila kroz hodnik. Doimala se lošije volje, nego inače. Kroz godine nije izgubila svoju veselu narav i optimizam koja me u ranijim godinama znala često živcirati. Svoj odnos s Michaelom je učvrstila i jednom na trećoj godini mi je čak zaprijetila da mu se ne približavam pošto je odnekud odjeknuo trač da njih dvoje hodaju. Sjetivši se sad toga, sad sam malčice povjerovala u to. Tisuću i tisuću misli mi je prolazilo glavom, sve vezane uz prošlost, a da ni sama nisam shvaćala zašto ih se prisjećam. Put smo provele u neugodnoj tišini. Pokušala sam započeti nekakav razgovor, zbunjivala me ovakva atmosfera. Kad sam shvatila da idemo prema ravnateljevom uredu- zastala sam.

„Bea, što nisi rekla da me profesorica Frank treba?“

I ona je zastala i ovaj put mi se lagano nasmiješila. „I treba te, samo što se nalazi u ravnateljevom uredu.“

Podignula sam obrvu. „Kako, molim? Pa zar je stvarno nešto loše?“

Nervozno je odmahnula rukama. „Ma, vidjet ćeš. Sve će ti uskoro biti objašnjeno.“, i nastavila je hodati- ovaj put ubrzavši svoj hod.

Skamenila sam se na mjestu. Sad sam se definitivno zabrinula. Misli koje su mi rojile glavom su ubijale i onaj trunak pozitive koji sam imala u sebi i već sam pomislila na ono najgore. Oh, ne.

„Bea!“, uzviknula sam, shvativši da je ona već skrenula sa hodnika. „Bea, čekaj me!“

Potrčala sam, jer se nije zaustavila, a čvor u želudcu se stegnuo- zaprijetivši da me iščekuje nešto loše.

* * * *

Došavši pred ravnateljevim uredom, popele smo se stepenicama i uspješno ignorirala svaki portret, pogotovo onaj zadnji s kojim sam nedavno imala ne baš veseo susret. Bea se zatresla od straha kad joj je sablasna djevojka uputila šarmantni pogled. Čim je vidjela mene, napravila je kiselu facu. Odvratila sam istom mjerom.
Po zadnji put sam probala zamoliti Beu o čemu je riječ, ali opet sam dobila živčani „Vidjet ćeš“ popraćen neugodnom tišinom. Izdahnula sam; duboko i šturo.

U jednom trenu mi se učinilo da čujem zbor različitih glasova kako odjekuju iz smjera ravnateljeva ureda. I u jednom sablasnom trenu sam čak čula vrlo, vlo poznat glas. No, čak sam se i na tu pomisao nasmijala. Nemoguće.

Bea je pokucala na vrata i čim se čulo „Naprijed“ nas dvije smo ušle; jedna nervoznija nego prije, a druga blijeda ko' krpa. Očekivala sam da će me dočekati lanci, bombe, pa možda čak i ratne paljbe ili nešto u obliku Truline iz moje zadaće iz Obrane. Ali sve što sam mogla vidjeti je bilo isto kao i zadnji put kad sam bila ovdje, osim što je profesorica Frank stajala blizu ravnatelja koji je sjedio na svojoj stolici i srdačno nam se nasmiješio.

Sjetivši se da sigurno izgledam ko' zbunjeno tele, svima sam zaželjela dobar dan, čime su mi odvratili gestu.

„T-trebali ste me, ravnatelju?“

Njegova usta su se taman htjela otvoriti kad su ga prekinule nečije tuđe riječi.

„Ne mucaj dok govoriš, Mayorie.“

Raširile sam oči, pokušavajući ne vrisnuti od zaprepaštenja. Glas je nastavio:

„Ne želiš valjda popljuvati ljude dok im nešto pokušavaš reći, zar ne?“

Ma nije valjda moguće. Sigurno mi se učinilo, od tolike nervoze u želudcu- buncam. Oči su mi letjele lijevo i desno, pokušavajući dokučiti otkud taj glas dopire.

„I zaboga- pogledaj kako se držiš! Namjesti ta ramena i podigni malo glavu. I daj učini nešto s tom kosom, izgleda ti kao da je hipogrif plesao na njoj.“

Otvorila sam usta; spremna za vrisak ili da mi zrak sam uđe u pluća, jer od tog trena nisam bila sposobna za ništa. Ma nije valjda grom udario u koprivu?

Ali jest.

Iz sjene, kraj lijeve strane od ravnateljevog stola, mjesta gdje su se nalazili silni pokali i nagrade od učenika koji su doprinijeli ljepotu znanja i talenta ovoj školi- pojavila se, glavom, bradom i kiselom facom— Wilhemina Arabella Stox. Moja baka.
I izgledala je vrlo ushićeno i zadovoljnog lica što se ne bi dalo zaključiti prema načinu kako mi se maloprije obratila.

I dalje nisam mogla vjerovati svojim očima. Čak sam i protrljala očima, koje su još možda bile snene i tek ponovno pogledala u njenom smjeru sa realizacijom.

„Bako…“, izustila sam, nesigurna što da kažem. „Ti si… tu?“

„Ne pravi se bedastom, Mayorie, naravno da sam tu, pa vidiš me.“, obratila mi se kao da priča sa balavim djetetom što me, iskreno, uvijek i doživljavala, ako ignoriramo činjenicu da me pokušava napraviti djevojkom većih ambicija, moralnosti i boljeg kraljevskog ponašanja.

Mislim da mi je čeljust dosegla do poda.

„No, Wilhemina, nemoj joj se tako obraćati.“

Iz sjene se začuo još jedan poznat glas, a onda je i on pokazao svoje lice k svijetlosti.

„Djede!“

Čvor u želudcu mi se omeškala, čim mi je djed uputio smireni smiješak i namignuo u znaku Znam-da-se-sada-čini-kao-da-je-sve-u-rasulu-ali-samo-pričekaj.

Baka ga je ignorirala, po dobrom-starom običaju i okrenula se prema ravnatelju. Uočila sam da se profesorica Frank mršti više nego inače.

„Eto, rekla sam vam da nisam budala. Došla sam u posjet svojoj unuci, a sad nas pustite da možemo razgovarati na miru.“ Način kako je pričala s njima me užasno živcirao jer im se obratila kao da priča sa slugama. Došlo mi je da im se osobno ispričam zbog njenog sebičnog ponašanja.

No, ravnatelj joj se nasmiješio i mirnim tonom obratio: „To je jako lijepo od Vas što se brinete za svoju unuku i što ste ju odlučili posjetiti—„, tu su svi usmjerili svoj pogled prema meni pa mi se stvorila knedla u grlu od srama. „I bit će nam iznimna čast ako biste taj razgovor uputili u našem okružju, ali moram Vas razočarati. Naime, profesorica Frank—„ tu se pozornost usmjerila na Frankicu koja baš i nije bila vesela cjelokupnom situacijom (nije da sam joj zamjerala). „Ima nastavu i mora pod hitno nastavili sa svojom satnicom, a ja imam vrlo važne dokumente za ispuniti pa ako želite, možemo Vas uputiti—„

„Ako nas mislite smjestiti u jednom od vaših jeftinih i ofucanih kafića izvan dosega ove škole, možete slobodno zaboraviti.“, prekinula ga je baka.

Frankica je stisnula usnice. Očekivala sam bujicu psovki i pogrdnih naziva sa njene strane, jer svatko zna da ona ne trpi bahato ponašanje. Iskreno, da se sad usudila baciti urok začepljenih usta na baku, ne bih se protivila tome.

No, ravnatelj se samo blago osmjehnuo i nastavio: „Htio sam predložiti dvorište izvan dvorca ili napušteni četvrti kat koji je oslobođen buke i znatiželjnih ušiju.“

Baka je na trenutak samo mrmljala nešto sebi u bradu, a potom pročistila grlo, rekavši: „Dobro. Dvorište će biti sasvim u redu.“

Ravnatelj je klimnuo glavom. „Imate potpuni pristup cijeloj školi, gospođo Stox—„

„Kraljevna Isidor-Stox, ravnatelju.“, ispravila ga je baka i spustila bradu da može bolje očima fokusirati u ljude ispred sebe. „A sad bih vas zamolila da…“

Isključila sam se. Više mi se nije dalo slušati njen glas kako potkopava sve ostale samo zato jer je previše fokusirana na sebe i svoje interese. I dodavši ime Isidor koje samo koristi u takvim bahatim situacijama samo zato jer želi dati lažno poštovanje prema prezimenu svog pokojnog oca je samo više dodavalo ugljen na bijesnu vatru.

Nije mi primaknuo nedostatak poštovanja prema riječi Vas kad god se obraćala ravnatelju, jer me živciralo što se ona ponaša sasvim bahato, dok (da sam ja bila na njenom mjestu) bih ja dobila žestoke kritike i neprimjerene izraze.

U meni je rastao bijes.

Odjednom, probivši novonastalu atmosferu— Bea je pročistila grlo i promucala: „Umm, s-smijem li j-ja ići?“

Ravnatelj je klimnuo glavom i pokretom ruke joj pokazao u smjeru vrata. Beini obrazi su se blago zarumenili kada se okrenula prema mojoj baki i lagano se naklonila.

„Umm, do viđenja.“, rekla je suhih usana.

To je baki izbilo lagani smiješak u kutu usana.

„Zbogom.“, kaže baka i podigne bradu, kad god bi se osjećala ponosno. „Bila si od dobre svrhe, djevojko. Drugi put hodaj uspravnije, ne želiš biti pogrbljena cijeli život, ne?“ Bea je ispustila neki zvuk koji je bio sličan jauku i strahu.

I tad sam shvatila.

Cijelo Beino čudno ponašanje je sigurno bio uzrok radi bakinih naredbi; sigurno se jadna sledila od njenih riječi ili prijetnji. Pogled mi je otišao do djedovog lica koji je očito shvatio što mi prolazi mislima i samo napravio očajnički izraz lica. Ne mogu vjerovati, ovo je pretjerivanje. Koja bezobraznica!

Nisam ni shvatila da me netko povukao za podlakticu; vrlo grubo i vrlo hitro, te me vodio van, noge su mi ubrzavale i pokušale preuzeti vodstvo od one osobe koja ih je uporno vodila većom brzinom nego što su htjele. Kad smo stupili među obasjanim hodnikom četvrtog kata gdje se kupala oaza mira i tišine- trepnula sam i podigla pogled prema baki. Skupila sam obrve u ljutu grimasu.

Izgledala je doista lijepo. Obukla je svoj najfiniji komad odjeće i blago našminkala svoje lice. Još ni dan danas ne znam koliko moja baka ima godina jer mi uporno želi zataškati taj (ne)bitan detalj, no, stvarno se dobro držala. Pogledom oko sebe sam shvatila da smo nas dvije same; djeda nije bilo.

Baka je iz svoje zlatne torbice izvadila šteku cigara i zapalila jednu. Otpuhnula sam zrak iz sebe dovoljno glasno da se čula jeka.

„Ne smiješ pušiti ovdje.“, kratko joj rečem.

Zastala je na trenutak; nije znala jesam li to rekla u šali ili zaozbiljno, a onda izvadila upaljač i zapalila cigaretu. Preokrenula sam očima.

„Mayorie, ne radi to.“

Stisnula sam usnice u ravnu crtu i ispustila: „Daj me pusti na miru.“

Raširila je svoje oči i otvorila svoja usta, spremna da me dobro opsuje. No, sve što je uspjela procijediti je: „Tako-se-ne-priča-SA-MNOM.“

Stajala sam tamo, u tišini, slušajući staru babetinu koja je sadistički voljela privlačiti svu pažnju na sebe i time ne mareći na osjećaje svih oko sebe. Toliko sam toga htjela reći u tom trenutku, ali prešutjela sam. Progutala sam slinu i čekala što ima za reći prije nego što sam progovorila.

„Zašto si ovdje?“, upitah.

Uzela je dva dima, a onda mi odgovorila. Ravno i šturo.

„Koliko znam- ovdje će se uskoro zbiti jedan vrlo važan događaj. Božićni bal, što ne?“

Nije bilo svrhe zanijekati tu činjenicu i sama je znala da je to istinita činjenica jer mi inače ne bi slala haljinu, a i sigurno je već provjerila i datum na svim mogućim lokacijama o tome pa sam samo klimnula glavom.

„A vrlo važne događaje se ne bi smjelo propustiti.“, nadodala je. U kutu joj je titrao smiješak. „Reci mi, Mayorie… jesi li našla partnera?“

Progutala sam slinu, zamišljajući što će se sve dogoditi kada joj kažem: „Nisam još.“

„Hmmm.“, izustila je, obavijajući svoju siluetu sa zagađenim dimom cigarete. „Imaš nekog u planu?“

„M-Moožda.“, promucah, ali nastojala sam držati nedefiniranu facu. „Nisi valjda samo radi toga došla ovdje?“

Baka mi je napravila grimasu, a potom uzela jedan duboki dim i samo stala, promatrajući me od glave do pete. Nakon minute, prišla mi je i počela me snifati.

„Ma što to radiš?!“, pobunila sam se. „Ako smrdim po cigaretama, bez brige, to je samo zato što si TI počela pušiti kraj mene. Ne namjeravam—„

„Smrdiš po…“, prekinula me i nastavila snifati moj vrat, a onda se odmaknula i napravila ljutu grimasu. „nekoj borovini. Po travi i drveću i… pasjoj dlaci. I osjećam neki neljudski miris koji nije bio dugo tu, ali nedavno si imala kontakt s nečim… ili nekim.“

Nisam znala kako reagirati. Za prvu pretpostavku sam odmah osjetila veliki sram, jer prva osoba jedini koja je odavala te karakteristike mirisa je bio Robbie. A za drugu… trebalo mi je malo vremena. Baka je promatrala od glave do pete i grimasa joj je bivala sve ljuća i ljuća. Progutala sam slinu; bespomoćno i pomalo uplašeno.

„Ne znam na što ciljaš.“, naposljetku progovorih. Usnice su mi se naglo osušile.

Suzila je svoje oči.

„Paziš li se? Ne postoje pravi prijatelji, Mayorie, mislim da sam ti to već tisuću puta rekla, ako ne i više. I ne vjeruj nikome. Ni psu.“, rekla je i dovršila svoju cigaretu, podignula glavu i otpuhnula posljednji dim kao da ispušta dio sebe iz svog tijela.
„Vremena se mijenjaju, više ništa nije sigurno, a ni pošteno.“

Klimnula sam glavom. Nismo se micale s mjesta, iako sam vidjela da baka primjećuje sve stvari oko sebe (od zidova do lukova i prozora), sigurno komentiravši u sebi kako njoj to sve izgleda.

„Vladimir Tepeš me zamolio da te pitam paziš li na njegovog sina.“

Odjednom mi se znoj sa čela automatski sledio na mjestu. Nervoza je pobjegla i opet ju je zamijenio bijes. Raširila sam nosnice, prisjećajući se svog susreta sa hladnokrvnim Danielom i koliko me njegovo samo postojanje iritiralo.

„Na tog kretena? Ima sreće što—„

„Ne pričaj tako, Mayorie!!“, baka me prekinula, vidno iritirana jer se uhvatila za korijen nosa i počela duboko disati. „Ja ne mogu vjerovati koliko olako promijeniš svoje manire čim mene nema u blizini. Psovanje, pogrbljeno držanje, mucanje, nedamsko ponašanje… ti baš ne voliš poštivati svoje starije, zar ne?“

„Ma bako, nije to—„

„Ne proturječi mi!“

Ma daj se odi sredit u najudaljeniji kut ovog dvorca, ženo!, pomislih ljuto u sebi. No, zadržala sam svoj smireni stav, koliko-toliko. Znala sam da nije pametno ulaziti u prepirke s bakom, pogotovo kada je ovako ljuta.

„Gle, bako. Možeš slobodno reći gospodinu Tepešu da sa stupila u kontakt s njegovim sinom na ne baš najugodniji način jer me htio skoro ugušiti kad smo se sreli, ali svejedno—„

„Što si to rekla?“, bakine oči su se raširile jako kao bezjačke kovanice. Prišla mi je i uhvatila me za ramena. „On je napravio ŠTO?!“

„Ummmm.“, obrazi su mi se zarumenili. Trebala sam šutjeti. „On je.. pa, nije baš bio prijateljski nastrojen, ali kad sam mu rekla da sam iz porodice Stox me ipak ostavio na miru… donekle.“

„Ovo je nečuveno!“, odmahnula je glavom u nevjerici. „Jedna vampirska beštija da prijeti mojoj unuci, pa to ne može proći tek tako!“

„Ali ozbiljno, nema potrebe za panikom, sve je okej.“, nisam htjela uvaliti nikoga u ove probleme, jer sam točno znala da baka zna od muhe radit slona. „Uostalom, Daniel mi nije nikakva prijetnja. Ima veliko poštovanje prema tebi i sumnjam da bi baš volio da mu TI dođeš pred nosom prijetiti da me pusti na miru.“

„Misliš da ja nisam sposobna to učiniti?“, baka je maknula ruke sa mog ramena i zagledala se u moje oči. „Ja odajem veliko poštovanje i ljubav prema cijeloj našoj obitelji, Mayorie. I učinila bih sve da ju zaštitim makar time okaljala svoje ime i svoj status.“ Oči su joj iskrile sa odlučnošću kad je govorila te riječi i njeno držanje me uvjerilo da stvarno vjeruje u te riječi.

Nasmiješila sam joj se. Ona je ipak samo ljudsko biće, koje mari, iako to ne pokazuje. Znala sam to, negdje duboko u sebi. Iako je to rijetko kad pokazivala, ali znala sam to. Samo me tu i tamo trebalo podsjetiti da baka ima srce, koliko god to ponekad čudno bilo.

„Znam to.“, rekoh joj i uhvatila sam ju za ruku s kojom je htjela uzeti još jednu cigaretu. „Zato ti i želim reći da ne brineš, nije ništa alarmantno bilo. I sama znaš da bih ti odmah rekla za to.“

Klimnula je glavom i onda lagano pustila moju ruku da može zapaliti. „Dobro. Ali Tepeš će svejedno dobiti bukvicu od mene. Prokleti vampiri- samo znaju svoje očnjake pokazat, ništa drugo!“

Lagano sam se nasmiješila, a onda smo krenule hodati niz hodnik i razgovarati o stvarima za koje nismo imale vremena pričati preko pisama. Dakako, nisam joj ništa spominjala za Robbia i to sve, za miris borovine i pasje dlake sam okrivila obližnji obilazak u selo i psa lutalice pa nije nastavila dalje s pitanjima. Negdje pri kraju razgovora i naših blagih osmijeha, upitala sam ju kako je mama. Na to je napravila kiselu grimasu. Odmah mi se stvorio čvor u želudcu.

„Ajme…“, rekoh u strahu, ali brzo me prekinula odmahivanje ruke.

„Bez brige, nije ništa s njom. Ona je sasvim u redu, ali…“

„Ali?“, upitah pomalo znatiželjno, iako sam i dalje osjećala čvor u želudcu.

„Ne sviđa mi se taj njen partner. Taj… Julio ili Juan ili kako već?“

„Julius.“, preokrenula sam očima i nasmijala se. Srećom, nije to vidjela nego je opet odmahnula rukom i promrmljala: „Da, taj.“

Obišle smo sad cijeli četvrti kat i lagano krenule prema dnu. Spuštale smo se lagano niz stepenice i začudila me činjenica da dosad nismo sreli još niti jednog učenika ili učenicu kako nas ometa. Sigurno vani uživaju i dobro iskorištavaju subotnji dan.
Baka je nastavila pričati o Juliusu.

„Uglavnom, ne sviđa mi se. Odiše mi muljažom i nekim sivilom.“, bakini opisi su uvijek znali biti urnebesni i neuobičajeni. „Nekako… ne znam. Ona mi je tako blaga i plaha, a on tako grozan i tmuran.“

Nisam mogla odoljeti smijehu. Iskreno, ni meni se Julius nije pretjerano sviđao, ali to govorim kao dijete samohranog roditelja koji nije volio strance koji bi ometali moj i mamin svijet. S vremenom sam ga zavoljela, ali samo zato jer je on značio mami. Shvaćala sam što je baka htjela reći, ali svejedno sam bila na maminoj strani.

„Oni se vole, bako. To je riješena stvar.“, rekoh joj s smiješkom, iako me malo srce zaboljelo na tu činjenicu.

„Ljubav, pff. Ko' da je to sprječavalo ljude da varaju svoje partnere.“, rekla je baka s kiselom facom. „U moje vrijeme, koliko god tad bilo profinjenije nego sad- svejedno su muškarci bili svinje. Ako vide nešto zgodno sa dvije noge i rupom između- to je bila prodana stvar.“

„BAKO!“, bila sam zgrožena. Obrazi su mi se porumenjeli. „Ne pričaj tako!“

„Što? Pa istina je, ali dobro- nećemo sada o tome.“

Razgovor smo dovršile sa balom i mojim obećanjem da ću pronaći dobrog partnera i izvršiti svoju misiju pripadnice kraljevske porodice i zasjati na tom balu- to bi bio dovoljan dokaz baki da sam prošla zadatak svih onih vježbi za dobro držanje i manira.

* * * *

„Čuvaj mi se, Mayorie.“

Baka me potapšala po obrazu i nasmiješila mi se. Ušla je u kamin ravnateljevog ureda i dala znak djedu da se požuri sa oproštajem jer „Neće moja dragocijena haljina trpjeti ovaj pepeo“. Djed me poljubio u obraze, štipnuo za nosić i dao mi divan smiješak koji se protezao od uha do uha i prenio na moje lice.

„Budi dobra i slušaj profesore i ravnatelja.“, rekao je djed i pogledao prema profesorici Frank i ravnatelju.

Klimnula sam glavom. „Naravno, djede.“

Ušao je u kamin taman kad se baka pripremila opet proturječiti i zajedno su rekli adresu svoje palače i u dimu zelene vatre su otišli, ostavivši me sa novim mislima i malim smiješkom na licu.

Profesorica Frank me ispratila do Expectovske kule, a čim sam rukom dotaknula debela vrata- sjetila sam se nečeg. Ušla sam u društvenu prostoriju sa velikom grimasom na licu.

Ajme.

Bal je za tjedan dana.

Oooooooooooooooooooooooooooooooooooo k vragu.

ako želite [x].
post posvećujem trima vrlo divnim i sjajnim curkama koje ćete imati prilike upoznati više u ovom postu. :*



I to je to, pretpostavljam.

Baka mi je naredila da odem na bal i već mi je odabrala idealnu haljinu. Da ni ne spominjem koliko su cure oduševljene oko toga.

Moš' mislit. Ne idem na taj bal, makar mi prijetili da će mi uništiti haljinu.

Ali jedina činjenica koja mi je zaista smetala u njenom pismu je pronalazak partnera. Možda zato što me toga i najviše sram što se tiče te priče s balom. Možda je čisti ponos onaj pravi problem. Moooožda.

„May, haljina ti je predivna!“, ponovno se razglasila Eliza koja nije mogla prestati davati komplimente mojoj bordo haljini koja je sada elegantno visjela na vješalici kraj ormara.
C.J. je bila toliko draga da mi ju je tamo ostavila, a ostale cure su bile dovoljno drage da me stave nasamo sa svojim mislima. Izuzev moje sestre, naravno.

Eliza je sjedila na rubu mog kreveta kraj mene. Ja sam se ispružila trbuhom preko cijelog kreveta, s time da su mi noge bile tamo gdje je bio moj jastuk. Ruke sam smjestila ispod svoje brade i prepustila se mirnoj atmosferi. Eliza je svojom desnom rukom prelazila preko moje kose, gladeći ju i ispravljajući pojedine, sitne čvorove. Nastojala je biti pažljiva i što manje dosadna s tom kretnjom pa joj nisam niti u jednom trenutku zanovijetala.
Nisam imala srca priznat joj da me hvata lagana depresija.

Eliza se nastavila igrati pramenom moje kose, usput mumljajući neku pjesmu u bradu. Po njenim kretnjama sam vidjela da je sretna. Pitala sam ju što sada ima.

„Bezjačke studije.“, odgovorila mi je. „A poslije toga Aritmenciju. I Proricanje Sudbine, mislim.“ Napravila je polu-zamišljenu facu. „Hm, da, mislim da je tako.“

„Ideš na Aritmaciju i Proricanje Sudbine?“,začuđeno upitah. „Zanima te i jedno i drugo?“

„Paaa, da. I nisam se mogla odlučiti između to dvoje pa sam odabrala obadvoje“

„Ali imaš onda više obaveza. Zar ti to ne smeta?“

Slegnula je ramenima, ali nije puštala moj pramen iz ruku. „Naučila sam biti udubljena u posao, jednostavno sam takva. Radoholičari, jeej.“

S guštom sam se nasmijala njenom entuzijazmu, a ona se nasmijala skupa sa mnom.

„Znaš… Robbie me pitao jesam li pronašla haljinu za bal.“, lagano sam rekla, kada se smijeh utihnuo.

Eliza me pogledala znatiželjnih očiju, ali me nije zamarala dosadnim pitanjima. Ali točno sam znala što joj prolazi kroz glavu. Slegnula sam ramenima.

„Ne, ne znam s kim on ide na bal.“, rekoh šturo.

Taj odgovor ju je očito razveselio, jer se nasmiješila i ustala. „Znači, ima nade!“

Preokrenula sam očima.

„Odustani, Eliza.“

„Nikad.“,rekla je odlučno. „A bome nećeš ni ti, bleso, ja ti to nipošto neću dopustiti!“

Njena upornost me nasmijala, ali i istovremeno razveselila.

„Čovjek me voli kao prijateljicu.“

„A ti njega voliš više od prijatelja već četiri godine!“, rekla je odlučno i uhvatila me za ruke, te podignula sa kreveta. Nasmiješila se mojoj začuđenoj faci. „Sutra ideš sa curama u obližnje selo, zar ne?“

„Errrm, idem li?“, upitah nesigurno, a ona je klimnula glavom.

„Ideš. A idem i ja, pa mi treba tvoje stručno mišljenje, kraljevno.“

Skoro sam joj se pukla smijat u lice kad je to rekla, ali znam da se zezala sa mnom jer je isplazila jezik i brzo krenula prema vratima od spavaonice.

„Dat ću ja tebi stručno mišljenje, princezooo!“

Uhićeno sam potrčala za njom, dok su se iza mene snažno zatvorila vrata od spavaonice, a vani sijalo Sunce na zimskom vremenu.

* * * *

Život je tako čudan pojam, tako šarolik i različit. Ne mogu zamisliti veće riječi od te. Samo njeno značenje donosi leptiriće u moj trbuh, poput onog zaljubljenog osjećaja kojeg osjetim svaki put kad vidim... njega.

Taj sudbeni petak je došao sa prvim naletima snijega. Sunce se plašljivo sakrilo iza bijelih oblaka, pa se temperatura znatno smanjila. U podne su se oglasila školska zvona i glas profesorice Hubert, predvoditeljice školske grupe za odlazak u obližnje selo Serrley, kao znak da je vrijeme za polazak. Svi smo se sastali ispred školskih vrata, nedaleko školskog dvorišta. Nekoliko učenika je naglo utihnulo kada je kraj njih prošla profesorica Frank, sa pripremljenim štapićem u ruci, u slučaju nečijeg buntovništva. Ja sam, začuđeno, bila smirena kad me pogledala svojim ozbiljnim, hladnim izrazom lica i nastavila ophodnju.
Pogledala sam prema nebu i udahnula svjež zrak. Moj debeli kaput, crvena kapa i bakreni šal su bili dovoljni da me utople. Taman sam namještala svoj šal bliže k licu, kada mi se obratila C.J. sa uzbuđenjem u glasu.

„Hjuuuj, jedva čekaam!“, rekla je i počela skakati na mjestu. Nasmiješila sam joj se. Nekoliko pahulja joj se neprimjetno smjestilo u kosu.

„Ja već imam u planu koju haljinu želim.“, oglasila se Peyton koja je izgledala kao da se smrzava, noseći samo vuneni pulover plave boje i crnim šalom. „Samo se nadam da će takvu imati u trgovini gospođe Merage.“

„Sigurna sam da hoće.“, vedro se oglasila Elizabeth, smiješeći se iza njenih uho-pokrivača u obliku medvjedića.

Amelie i Annabelle su bile među zadnjima koje su došle u grupu. Obadvije su imale smiješak na lice i oči pune sjaja od iščekivanja. Kad su još nekoliko učenika sa šeste godine došli, Hubertica je odlučila krenuti. Imala je i spreman strogi izraz lica, kao i uvijek.

„Dobro onda, pošto smo svi na okupu, bilo bi krajnje vrijeme da krenemo. Svi za mnom pratite korak, a ako slučajno netko od vas ode svojim putem, nemojte misliti da ćemo potratiti i sekundu vremena tragajući za vama.“, rekla je u strogom tonu, a onda nam okrenula leđa i podigla nosnice u visine. „ZA MNOM.“

Peyton, koja je bila blizu mene, je preokrenula očima i tiho šapnula: „A što je nju ugrizlo jutros za guzicu?“ Nasmijala sam se, ali sam brzo poklopila usta sa rukama jer se Hubertica naglo okrenula da vidi izvor smijeha. Peyton mi je u šali isplazila jezik što me još više natjerao na smijeh, ali ovaj put sam se smirila.

Put do sela je tekao u miru. Svi smo se držali puta i nitko nije zaostajao. C.J. i Annabelle su počele mumljati neke stihove nepoznate pjesme u svoje brade, Amelie se zamišljeno zagledala u prostor ispred sebe, a ostatak je samo pratio korake ostalih učenika. Eliza i Luise su već jutros same otišle do sela i rekle su mi da ćemo se naći ispred slastičarnice.

Nakon pola sata hodanja, napokon smo stigli do željene destinacije. Ulaz od kamena i drvenog luka su nas dočekali otvorenih ruku i izbili dubok izdah veselja od nas.
Profesorica Hubert nas je svih još jednom upozorila da se držimo puta i da se nećemo razdvajati dok ona to sama ne odobri. Dakako, već je par dečki sa šeste godine odlučilo ignorirati njene zapovijedi i otišli do obližnje trgovine sa čarobnim igračkama i trikovima.
Već sam strepila da će ih vratiti silom svog vjernog štapića, ali prevarila sam se. Nije se okrenula niti učinila išta da bi davalo znakove da je prokužila te dečke. Zanimljivo.

„Aaaaa, eno jeee!“, uzviknula je C.J. i prstom pokazala da vrlo rijetko viđenu trgovinu koja se isticala od svih ostalih. Bila je okićena božićnim dekoracijama u ružičastom tonu sa šljokicama na svom djelu prozora, a prozori su bili čudnog zvjezdastog oblika. Iznad trgovine je bio znak drvenog korzeta, a na njemu je zelenim slovima pisalo vrlo zanimljiv natpis: „Trgovina haljina gospođe Merage. Gdje vaši snovi postanu u obliku najfinijih halja.“

Iskreno, natpis me nasmijao, ali i vrlo zaintrigirao što ne mogu baš reći za moje prijateljice. Sve do jedne su imale napet i uzbudljiv izraz lica, kao da jedva čekaju znak koji im dozvoljava da utrče unutra glavom bez obzira i dobiju svoju najfiniju halju.

Profesorica Hubert nas je odvela do glavnog trga tog sela, gdje se nalazio kip vrlo uglednog gospodina u cilindru i kišobranom obješenim kraj svoje desne ruke. Iz daljine sam uočila njegove uklesane brkove i gospodsko držanje. Mora da je riječ o nekom vrlo cijenjenoj osobi. Začudo, nisam uočila bilo kakve tragove golubova na njemu. Mora da je zaštićen čarolijom od takvih nametnika.

„Dakle, učenici…“, Hubertica je naglo stala i okrenula leđa kipu. „Imate dva sata zabave unutar ovog sela i nastojite ne upadati u nevolje.“ Tu je zastala i pročistila grlom, dajući svima ozbiljan pogled. „Svakog koga uhvatim kako krši moje riječi, izgubit će 20 bodova iz svog doma. Jasno?“

Svi smo klimnuli glavom. 20 bodova? Baš me zanima hoće li se svi toga držati.

„IDEMO!“

C.J. me uhvatila za desni rukav, a Peyton za lijevi i krenule smo prema trgovini gospođe Merage, zajedno sa ostalim ženskim rodom, a to je bilo na stotine. Nisam se mogla oduprijeti. Nisam ni pokušavala, zapravo. Nije imalo smisla.
Čim smo kročile unutra, cure si nisu tratile vrijeme. Odmah su krenule u ophodnju, kao i ostale cure, a ja sam ostala sa strane i zabuljila se u kaos ispred sebe. Nisam čak ni marila što me vlasnica trgovine (gospođa Merage glavom i bradom) gledala kao da sam vanzemaljac, jer se nisam pridružila skupini ushićenih djevojaka. Okrenula sam se lagano prema njoj i dala joj nesiguran osmijeh. Uzvratila mi je istom mjerom, samo opuštenije. Imala sam veliku potrebu opravdat joj se radi svog odlaska ovdje, jer sam i sama vidjela da ovdje ne pripadam. Umjesto toga, sjela sam u obližnji kupe kod kojeg je blizu bila garderoba i nastojala ne zacrvenjeti se. Cure su mi svakih deset sekundi dolazile i pitale me za savjet. Smatram da im nisam previše pomogla, jer je svaka moja riječ sadržavala „Super ti je.“, „Dobro ti stoji.“ i „Sviđa mi se boja.“ Krajem oka sam već uočila Peyton kako mjerka jednu divnu haljinu tirkizne boje. Zamislila sam ju u njoj i koliko bi odlično pristajala njenoj vitkoj liniji i svjetlijoj puti.

Dosađivala sam se dobrih deset minuta prije nego što me iz misli probudilo kuckanje nečijih prstiju o obližnji prozor gdje sam ja sjedila. Okrenula sam se i ugledala Elizu i Luise kako mi veselo mašu i pozivaju me da izađem van. Nasmiješila sam im se i nijemo odgovorila da ne mogu. Eliza je napravila grimasu koja je jasno očitavala da ju nisam uvjerila sa tim odgovorom pa sam na kraju ipak shvatila da sam suvišna, uzela svoju torbu i otišla iz trgovine, pozdravljajući gospođu Merage veselije nego pri ulasku.

Izašla sam van i sa radošću zagrlila svoju Elizu i Luise te smo zajedno počele vrištati od veselja, ko' da se nismo vidjele sto godina. A točno smo znale što nam prolazi glavom.

„Ahahahaha, Stox, veliki si pekmez, skuliraj se.“, zezala me Eliza, oponašajući ton moje bake i promašivši ga za koji ton više. Iako ju nije osobno upoznala, Eliza je dobro znala za moju baku, isto kao i ja za njenu. Tja, nije čudno da se dvije pripadnice kraljevskog svijeta ne poznaju, tja tja. Zbljuv.

„Bilježim se sa štovanjem, Romanov i savjetujem da me prestanete PRCAT u mozak!“, rekoh joj i sve tri se krenemo smijat. Luise je imala jedan od najsimpatičnijih smijeha koje sam ja imala priliku čuti. Bio je zvonak i lepršav, kao da nagovješćuje toplo proljeće.

„U-u-ozbi-uozbilji se, Stox.“, jedva je progovorila Eliza od napadaja smijeha, a onda je pročistila grlo i došla k sebi. Zagrlila me preko lijevog ramena, a Luise na desnom. „Što kažete da izbjegnemo uobičajene ženske trčarije i odemo na jedan pivoslac.“

„Ili dva.“, dodah i klimnem glavom. Luise se složila sa veselim „Oui“ i krenule smo prema kafiću sa najboljim pivoslacom pod nazivom „Star Lucky.” Ispred lokala sam uočila poznato čupavo stvorenje kako stoji meni s leđa i razgovara sa nekim dečkom koji je bio za glavu viši od nje i vrlo privlačan, po nekom buntovnom stajalištu. Crna kosa, zelene oči, kožna jakna, traperice i crne marte. I pogled mu je bio čvrsto fokusiran u Ami, čiji se šal igrao iza njenih leđa čim je malo jače zapuhalo. Prošle smo kraj nje, a Eliza ju je lagano gurnula laktom u rebra da joj da znak da ju očito čekamo unutra na što je ona klimnula glavom.

Ušle smo unutra i odmah me preplavio ugodan miris cimeta i svježih pereca. Nakratko sam zatvorila oči i upila taj miris koji je odmah ugrijao moje tijelo. A kad sam čula konobaricu kako nosi nešto u rukama i viče “Tri pivoslaca samo za vas”, otvorih oči i nasmiješih se. Lokal je bio krcat, ali to mi u ovom trenutku nije smetalo jer je vladalo ugodno okruženje. Na stotine poznatih i nepoznatih lica sa umjetnim brkovima od pjene i nasmiješenih lica su se zabavljali i dodatno pridonijeli još bolji ugođaj. Jedna krupna gospođa sa gustom kovrčavom kosom i umiljatim licem je krajem šanka upravo dodavala zadnji perec u velikoj košari koja je služila kao dar svim posjetiteljima koji su posjetili lokal i odlučili napustiti ga sa zadovoljnim izrazom lica. Sumnjala sam da je itko imao loše misli u ovom trenutku. Krajem oka sa svoje desne strane sam vidjela da i Luise dijeli moje mišljenje jer je micala glavom u svim mogućim smjerovima, očarana lokalom koji je odisao u predbožićnoj atmosferi, pun crveno-bijelih ukrasa, prugastih čarapa nabodenih po zidovima te imelama na sakrivenim mjestima. Obadvije smo se pogledale i veselo zahihotale. Eliza nam je u međuvremenu uspjela pronaći slobodno mjesto blizu kamina gdje je vatra grlila svih svojom toplinom. Prišle smo joj taman kad je naišla vesela konobarica par godina starija od nas, u društvu letećeg paunovog pera i smotuljkom papira i upitala nas što želimo. Pogledale smo se nakratko, procjenjujući jedna drugu.

“Tri pivoslaca, molim vas.”, rekla je Eliza umjesto nas i skinula svoj sivi kaput sa sebe. Luise je sjela kraj nje, a taman kad je pero zapisivalo u smotuljak naše narudžbe- naišla je Ami i brzim pokretom zaustavila pero te dodala: “I jednu toplu čokoladu, amigo. Danke.”

Konobarica je klimnula glavom, a malene pletenice od njene plave kose su se zanjihale dok je odlazila od nas. Ami nas je svih pozdravila i ispričala se što nam se nije odmah pridružila. Ja sam odmahnula glavom, skidajući svoj kaput i bakreni šal te rekla svima da mi dadu svoje kapute i jakne da ih objesim na vješalici. Nisu se previše protivile, a usput smo malčice zezale Ami. U prolazu sam se skoro spotaknula na nečiju nemarno postavljenu nogu. Okrenula sam se i vidjela par kako se žvaljaka pa sam im umno oprostila i brzo se vratila k curama taman da čujem da i dalje zezaju Ami.

“Iiii? Tko je taj mlađahan dečec s kim si razgovarala?”, upitala je Eliza namignuvši u Aminom smjeru koja je to popratila s prevrtanjem očima. Luise se zahihotala i dodala: “Oui, vrlo je...kako bi rekli... zgodan.”

Ami, koja je na taj komentar frknula nosom radi čega joj je pao jedan kovrčavi pramen na lice, je sjela između Eliza i Luise i izvadila svoje cigarete skupa s upaljačem. Luise se opet zahihotala, a Eliza mi se nonšalantno nasmiješila i potapšala mjesto kraj sebe u znaku da tu sjednem. Sjela sam i prekrižila svoje laktove na stolu taman kad je Ami zapalila svoju cigaretu i krenula objašnjavat se.

“Gledajte, nemojte odmah zabrijati nešto. Luca je samo prijatelj, vrlo stari prijatelj u nikakvom perverznom ili seksualnom stilu.”, tu se okrenula prema Elizi i isplazila jezik na što se Eliza nasmijala. Konobarica se pojavila sa lebdećom tancom i našim pićima. Svako piće je stalo na mjesto svog vlasnika i mi smo se potiho zahvalili konobarici koja je otišla poslužiti ostale goste. Ami je potom nastavila. “Tako da slobodno odrežite te puste snove sa oštrim kuhinjskim škarama i pustite me da uživam u svojoj slobodi—“

“Dok netko ne odluči razuzdat tvoju i svoju slobodu, hihiii.”, doda Eliza i nagne svoju kriglu da izbjegne svoj nastrani smiješak. Dobila je suzni pogled od Ami koja joj je raščešala kosu i otpila gutljaj svoje tople čokolade. Čuo se nagli PLJUC i Ami je napravila grimasu, maknuvši svoju šalicu čokolade uz riječi: “Bome je topla. Mislim da sam si upravo izgorila polovicu jezika.”

Nas tri smo se nasmijale i par sekundi kasnije podignule svoje pića i nazdravile.

Okus pivoslaca pod mojim nepcima je bio ugodan i prijatan da sam ubrzo došla do dna krigle i osjetila želju za još jednim. Međusobno smo se jedna drugoj nasmijale radi naših brkova, bili čokoladni ili pjenasti. Upitala sam Ami zašto nije naručila pivoslac kao mi ostale.

“Zato jer sam već popila jedan. Zapravo, dva.”, rekla je i uzela dva dima svoje cigarete. Onaj nestašni pramen je maknula s lica, ali bezuspješno jer se ponovno vratio i dodatno ukrasio njeno lijepo, srcoliko lice. “Otišla sam ranije u Serrley i usput srela Lucu koji si je tražio novu metlu. Nismo se dosta dugo vidjeli pošto je on na sedmoj godini i stalno u obavezama pa me odlučio počastiti i usput smo se napričali.”
Pogledala je ispred sebe, a na sebi je imala nedefiniran izraz lica. Gotovo automatski je prislonila cigaretu na svoje blago suhe usne i udahnula dim. “Tek sam danas saznala da je nekoć imao osjećaje prema meni.”

Eliza se zagrcnula na svoj pivoslac i naglo se zacrvenila pa sam ju potapšala par puta po leđima i zabrinuto pogledala. No, mahnula je rukom i to sam shvatila kao znak da je u redu. Pogledala je Ami i niijemo pokušala pronaći riječi kojima bi objasnila što sada misli. Luise nas je sve zainteresirano gledala, držeći svoju kriglu, nesvjesna svojih pjenastih brkova čime je davala dojam slatke, zbunjene djevojčice.
Vidjevši da se Ami branila šutnjom, odlučila sam joj priskočiti u pomoć.

“Um, m-možda... možda je to... lijepo?” Zaista nisam znala što reći, ali bilošto je bilo dobrodošlo da spriječi neugodnu tišinu između nas četiri. Buka i smijeh u lokalu koja je svih zarazila pred maloprije je sada zvučala miljama daleko.

Ami je izdahnula. „U redu je. Mislim… prema Luci nisam nikad osjećala ništa više od prijateljskih osjećaja, ali čuvši njegovo priznanje danas…“ Opet je udahnula jedan dim cigarete, ovaj put kratki i brzo ga izdahnula. „Ne znam. Osjetila sam nešto. Nedefinirano, ali opet nešto.“

„Tuko.“, rekla je Eliza stavivši svoj dlan na njeno rame. „Sviđa ti se, a tog nisi ni svjesna.“

Ami je slegnula ramenima i popušila svoju cigaretu do kraja. „Ne znam. Možda. Valjda. Nemam pojma.“

Klimnula sam glavom. „Poznato mi je to.“

To joj je nakratko omamilo smiješak na lice pa nas je sve ostale to razveselilo.

„Ajde, ajde. Nećemo sada pričat o tome. ALO, došle smo se zabaviti malo, a ne se bacat u te vode.“, rekla je Ami vidno raspoloženija nego maločas. „Ajmo, naručite što želite. Ovu rundu ja častim.“ I zatim je pucnula prstima što je zazvalo pažnju konobarice pa smo sve tri ponovno naručile pivoslac uz Aminu iznimku i njenog čaja od šumskog voća.

Čim su naša pića došla, ponovno smo nazdravile i prepustile se veselom smijehu, zagrljajima i toploj atmosferi.

* * * *

„Yo ho hooo and a bottle of ruuuum!“

Pjesmu je popratila bujica smijeha, svaki različit po svojoj zvučnosti i tonalitetu. Elizin dobrodušno-umorni, Luisin zvonki, Amin slatko suho-parni i moj kreštavi. Usput smo srele moje cure koje su me obavijestile o svojem uspjehu u pronalaženju idealnih haljina pa smo se nakratko pozdravile i dogovorile da ćemo se vidjeti u spavaonici pošto su tek sad krenule u lokal na toplo pićence.

„Probajte Vatrenu tračnicu!“, povikala je za njima Ami i nasmijala se. „Nisam ga probala, ali baš zvuči vatrenooo!“

„Ššššš.“, utihnula ju je Eliza, također se smijući i skupa smo uhvatile Ami svaka za jedno rame. „Mislim da je dosta pića za tebe večeras, gđice Ami.“

„Nonseeense my Elise.“, rekla je pokušavajući se oteti našem stisku što joj je skoro i uspjelo jer sam osjećala slabinu u svojim nogama. Toplina pivoslaca i oštri hladni zrak su me nekako uspjeli uspavati pa sam zasad jedino bila spremna leći i zaspati na svoj krevet istog trena. „Noć je tek počela, ne spava mi se, ne osjećam se loše i želim što više biti na zrakuuu!“

Govorila je kao da pjeva, miješajući riječi sa engleskim da je to na kraju ispalo simpatično. Nije bila pijana, kao što nismo bile ni mi, ali kao što rekoh- toplina, hladnoća, umor i šok te lako mogu omamiti pogotovo ako si krhkog metabolizma kao što je bila naša draga Ami.

Luise je pogledala u nebo i obavijestila nas da je upravo uočila prve večernje zvijezde. To je bio znak da moramo doći u dvorac čim prije ako ne želimo postati snjegovići kojima će zaprijetiti školska kazna.

„Ajde Ami, manje laprdanja, više pokreta nogu.“, rekoh joj sa smiješkom i lagano smo krenule, nastavljajući pjevati o rumu.

Prošlo je nekih petnaest minuta kad smo uočile dvorište od dvorca i tad sam osjetila olakšanje u cijelom tijelu. Zamislila sam svoj topli krevet i odmah sam dobila novu snagu za još sedam minuta hodanja.

„Vidite!“, odjednom se oglasila Luise i preplašila me. Eliza je ispustila nepotreban jauk, a Ami je znatiželjno podignula glavu u smjeru Luisinog glasa. Pogledale smo prema mjestu gdje je Luise pokazivala rukom i uočile smrznuto jezero koje se svijetlilo pod skrivenim mjesečevim zrakama. Slika pred našim očima je odisala ljepotom da nas je nakratko okružila ugodna tišina, koju je prekinulo Luisino naglo štucanje. Počele smo se smijati kao lude, svaka preuzimajući svoju solo dionicu svojim smijehom, a onda sam neočekivano podrignula što je bio znak da je mom želudcu dobro prijao pivoslac. To je izazvalo još jednu bujicu smijeha.
Naposljetku, smirile smo se i dovoljno brzo krenule natrag svojom putanjom, ovaj put ne pomažući Ami koja je odlučila sama hodati na svoje noge, iako sam za svaki slučaj pazila na svaki njen korak.

„Trebali bi organizirati društvo do jezera pa otići na klizanje.“, rekla je Ami razbijajući tišinu i šutnuvši mali nanos snijega koji joj je naišao na putu.

Nagli dašak hladnog zraka me naveo da svoj bakreni šal navučem bliže k svom vratu, a kapu spustim skroz ispod ušiju. Ponovno sam pomislila na svoj topli krevet. Amiina ideja mi je bila privlačna pa sam se složila s njom. Eliza se isprva nećkala, ali također pristala dok je Luise odbila tu ponudu.

„Zašto?“, upitala ju je Eliza, stavivši svoje ruke u džepove sivog kaputa. Tek sam sad skužila da blesa nije na sebi imala ništa od kape ni šala, pa sam joj ja navukla svoju crvenu kapu na njenu glavu, zagrlila ju oko ramena te poljubila. Ona me pogledala i sramežljivo se nasmiješila te me zagrlila oko struka i tako smo nastavile hodati.

„Zato jer ja ne znati klizati.“, rekla je petljajući se s svojim francuskim naglaskom. Primijetila sam da je uhvatila pramen svoje plave kose i počela ga sramežljivo vrtjeti između palca i kažiprsta. Njeni obrazi su se zarumenili, a uzrok nije bio oštar i hladan zrak. To rumenilo mi je bilo i više nego poznato. Zato sam joj prišla i uhvatila za desnu ruku kao utjehu.

„Ni ja ne znam klizati, Luise, ali bit će nam zabavno!“, rekoh. „Brojat ćemo si padove i proglasiti pobjednika!“

Nasmiješila se. „Hvala Mediz May. Ako bude tako, ona mozje.“, rekla je.

„Dirnule ste me, cure.“, rekla je Ami i sarkastično se naklonila što je izazvalo smijeh. „A sada nastavimo hodati ili ćemo jest snijeg do jutra.“

„AND A BOTTLE OF RUUUUUUUUUUUM!“, viknula sam i podignula šake visoko u zrak. Eliza je veselo uskliknula, a Ami krenula pljeskati. Luise je počela pjevušiti isti ritam pjesme, samo na francuskom što je pjesmi davalo još veću zvonkost i poletnost.

Nastavile smo tako put do dvorca, pjevajući i rezajući hladni zrak i tišinu svojim glasnim smijanjem. Tad mi je odjednom sinulo. Uhvatila sam Elizu za zaprešće i tiho progovorila: „Sis, zar nisi rekla da ti treba moje stručno mišljenje za pronalazak haljine.“

Eliza je otpuhnula zrak i zamahnula nemarno rukom. „Tko to šiša, uostalom- nije kao da bi bila od prevelike pomoći. Samo bi kimala glavom i rekla da mi svaka odlično pristaje.“

Bila je u pravu. Pošto ju to očito nije previše tištilo, nije ni mene.

Ušle smo u dvorac i krenule s pozdravljanjem kad nas je Ami sve grupno zagrlila.
„Pazite se i vidimo se sutra, mon amis !“, reče. Poljubila me u čelo i nasmiješila se. „Laku nooooć.“

„Noć, Ami.“, rekle smo Eliza i ja, a Luise je radosno mahnula rukom, promrmljavši nešto na francuskom. Potom smo se i nas tri pozdravile. Na putu do spavaonice sam štucnula i potiho se nasmijala.

Ušla sam u spavaonicu, spremna za odmor. Imala sam osjećaj da je moje tijelo težilo tonu, pa je skidanje polumokre odjeće natopljene snijegom bio odličan osjećaj. Naposljetku sam legla na krevet i osjećala se laganom kao perce. Zijevnula sam prije nego što sam utonula u duboki san, toliko dubok da nisam čula da su cure pola sata poslije došle i unatoč mom snivanju zaželjele mi laku noć.

Imam i nemam vremena. Postevi će biti rijeđi, brijem da ste to već dosad skužili, ali ponavljam i ponavljat ću- ne odustajem dok ova priča ne dobije svoj dobro zasluženi kraj. A do tog ima vremena. Ako ćete i dalje biti uz mene, ja vas radosno prihvaćam i ljubim, a ako ne... a jebiga. Ja sam barem bila uz vas tolike godine kad vi niste imali vremena. That's all folks.



:**

M.

4 godine. Uvau.

- HVALA svima koji su od početka uz mene i may, koji su se priljepili uz put i koji su vjerni i dalje,
čak i ako je zadnji post napisan prije 9 mjeseci [ovo sad zvuči kao da je may bila trudna, haha :D]



[click]--> bit će poznata starijoj generaciji. :3



"I am not a people person. It's not that I am shy, but I am more comfortable in an atmosphere of one-on-one. I hate crowds and parties."



"Music is something that is in you. You can touch people with your music even if you're working a job at starbucks or working a desk job."



"Yeah well, I guess I can’t really help it if I found the guy I wanna be with my first time out. Isn’t that what it’s all about? Maybe if we’re not out there looking for the one we wanna be with forever then what are we doing?"

And remember:

"Life is short and opportunities are rare. And we have to be vigilant in protecting them and not only the opportunities to succeed but the opportunity to laugh , to see the enchantment and to live. Because life doesn't owe us anything, In fact I think we owe something to the world."

Hvala vam što ste i dalje uz mene. <3

S ljubavlju,
vaša M.

Ryn
Sretna godišnjica pisanja ovog bloga! Voljela bi da ih bude još barem tri. ^^
14.06.2008. (08:35)

To me držalo. (:

Ne znam zapravo što reći. Začuđuje me koliko se stvari može promijeniti u godinu dana. Kad čovjek to ovako kaže, to razdoblje se čini malim, možda donekle srednje dugim, ali zapravo je obrnuto.

Pa sad da vidimo. Što se dogodilo u godinu dana?

Više od petero ljudi je odustalo od svojih priča. Krasno, zar ne?
Jasno, jasno, svi imamo svoje obaveze. I jasno, jasno, sve ja to razumijem, DAPAČE. Ne ljutim se radi toga previše, više sam tužna, nego ljuta.

Ali znate što ne volim? Imam dosta strpljenja, ali čak sam i to pomalo izgubila u godinu dana. Od pojedinaca sam stalno dobivala moljakanja za mailove, za posteve, za SVAŠTA, dok od njih nisam dobivala ništa [a to zapravo i nije točno. dobivala sam živčane napadaje, koliko god to ružno zvučalo].

Ali MAY MAY, oprostiiii. Ali može post? I JAVI MI SE. INAČE ĆU BITI TUŽNA i neću te više voljeti.

ŽAO MI JE. K vrapcu, imam i ja svoje obaveze. I prije sam ih imala, ali pronalazila sam vremena za May, iako ove godine nisam pretjerano bila prisutna. Jebiga, moralo se i to dogoditi. Matura, glazbena i redovna škola su mi bili potrebniji. Jer ako ne dobivam razumijevanje, onda je to gotova priča. Zar bih se trebala ispričati zato što sam nastojala učiti i dobro se spremiti za sva ta gradiva?

Da citiram svog malog bratića: ŠIPAK.

Meni je neopisivo žao što je ovaj svijet otišao u vražju mater bez povratka, stvarno JE. Više nije ništa kao prije, koliko god se mi trudili to promijeniti. ):
I opet se ponavljam: ja idem dalje. Odustajem od glazbene [radi svojih osobnih razloga], ali potrudit ću se nastaviti pisati. Ne obećajem redovitost, možda čak i nejavljanje i ne pisanje mailova, ali ipak mislim da bih nakon tri godine pisanja i boravka ovdje trebala dovršiti ono što sam počela.

Čitala sam stare posteve… najviše stare komentare… i oblio me predivan osjećaj kad sam se sjetila koliko nas je tada pisalo… koliko nas je tada bilo. (:
I ne žalim radi toga… bilo je divno, a nadam se da će nam i dalje tako biti. (:

Meni je jako stalo do svih vas. Ozbiljno to kažem. Evo, ne prođe ni dan, a da vas se ne sjetim, ako ne ovako onda u sitnicama.

Trčala sam i trčala hodnikom poput bijesne pantere, samo što je u ovom slučaju meni glavna emocija bilo poricanje, a ne bijes. Odnosno, barem zasad.

Poznata lica su me pokušala zaustaviti svojim zbunjenim pitanjima, ali uspješno sam ih ignorirala sa trunčicom kajanja u sebi. Pred očima mi je bio samo dugi pod hodnika, a u glavi sam računala koliko mi točno treba vremena dok ne dođem do ravnateljeva ureda.

Nisam znala kako drugačije reagirati. Što učiniti kada vas usred sata Obrane pozovu da otiđete u ravnateljev ured? A onda se javila moja savjest koja se počela smijati toj činjenici. Ja u ravnateljevom uredu. Pa to bi čak i bezjak platio da vidi.

No, stavila sam humor na stranu i koncentrirala se na to da dođem prva kod ravnatelja. Prva, jer nisam htjela da Jake dođe prije.

Došavši pred kamenim stubama, začudila sam se kako prije nikad nisam prošla ovim putem. No, s druge strane: možda je i bolje da mi je ulaz u ravnateljev ured nepoznat? Podignula sam obrve i slegnula ramenima. Uspela sam se stepenicama i promatrala portrete ljudi koji su visjeli po zidovima. Bili su bezjački portreti, jer se nisu micali.
Svi su bili u različitim pozama, ali sa istim izrazom na licu: Tupost.
Njihova lica su izgledala izgubljeno i… neljudski. Svakom novom stepenicom, vrtjela sam se u krug, a portreti su se izmjenjivali zajedno sa izrazima lica.
Sad mi se u lice unio portret malenog dječaka koji se smiješka. Ali to nije bio prirodan osmijeh, bez obzira što je iza njega bila žuta pozadina, okružena prirodom. Pogled u njegov portret je izazvao trnce duž moje kralježnice. Približila sam mu se i prstima prošla po crtama njegovih očiju. Po njegovim očima sam zaključila da je smiješak lažan. Jer su mu oči odavale tugu, negdje duboko sakrivenu koju je slikar uspio izvući i prenijeti na platno, toliko živopisno i u prvi tren: neprimjetno. Usta su mi se objesila, jer nije bio sretan. Maleni dječak, sa mornarskom kapom, plavom košuljicom i smeđom jaknicom. Nečije dijete. Dijete koje se ne smiješi. Zar to nije tužno?

Što ovo sve znači?, pomislila sam, uspinjajući se sve više i više u krug. Lagano me počela hvatati vrtoglavica pa sam se rukom oslonila uz zid i krenula hodati.

Pogled mi je instinktivno pao na moje starke, a onda sam hrabro udahnula i podignula glavu te se susrela oči u oči sa novim, čudnijim portretom dugokose djevojke u lepršavoj bijeloj haljinici i buketom jorgovana u ruci. No, osim njene ljepote, začudila me još jedna stvar: smiješila se, iskreno i sretno. Pravi šok nakon početnih strašnih portreta.
Zastala sam i zagledala se u njeno čisto lice, bez ijedne mane i ostala zatečena koliko se pozitivna energija širila iz nje. Osjetila sam kako mi se usnice rastvaraju u osmijeh, a lice sve više i više naginje prema toj djevojci. Imala sam osjećaj kao da mi tijelo trne i da padam prema naprijed, u naručje te nasmiješene djevojke čije su oči sad počele poprimati bordo boju…

"Mir, Bridget! Ostavi ju na miru."

Odjednom su djevojčice ruke nestale iza njenih leđa, a trans koji me maloprije obuhvatio je nestao. Trepnula sam očima, ugledavši smrknuto lice te djevojke i kako joj oči svijetle žarko crvenom bojom. Ništa mi nije bilo jasno.

Okrenula sam se prema ravnatelju koji je promatrao portret opreznim očima. Primijetio je da sam počela otvarati i zatvarati usta kao riba na suhom, zbog nedostatka pravih riječi. Blago mi se nasmiješio.

"Siguran sam da ste vrlo zbunjeni, gospođice Stox.", obratio mi se. Uhvatio me nespremni osjećaj iznenađenosti kad je spomenuo moje prezime i epitet kraj njega. "Uđite u moj ured, sve ću objasniti."

Dezorijentirano, pošla sam za njim. Na zadnjoj stepenici sam okrenula glavu da mogu ugledati portret, ali su ga zidine uspješno sakrile. Gestom ruke je pokazao da ja uđem prije njega u njegov ured, na što sam se ja potiho zahvalila.
Čim sam ušla, pogled mi je otišao na strop.

"O vaouu."

Oteo mi se dah, a oči sijevnule sjajem stakla koje su prikazivale sunčano nebo.
Iza mene, ravnatelj se tiho zahihotao. Strop uopće nije imao strop… umjesto njega je bio debeli sloj staklenog prozora koji je prikazivao kakvo je vrijeme vani. Mogla sam ugledati zadnje zrake Sunca koje sigurno obasjavaju lišće stabala i njihov krajolik.
Izdahnula sam kad se sitna ptica pojavila na obzorju i zatim nestala u daljini.

"Divan pogled, zar ne? Volim promatrati nebo, dok razmišljam. A to se jako često događa, čak više od spavanja. Zamoran posao, vrlo zamoran."

Krenuo je čavrljati sam sebi u bradu, dok sam ja i dalje zapanjeno promatrala kompliciranu čaroliju njegove izvedbe.

"Onaj portret koji ste imali priliku susresti maloprije…", tišinu je prekinuo ravnatelj. "Ono su takozvani živi portreti koji prolaznike opčine svojom ljepotom. Njihova svrha je usisati što više živosti iz ljudskih osoba, tako da se oni čine sve ljepšim i življim."

Trepnula sam očima da dođem k sebi.

"To je… strašno.", rekoh, shvaćajući koliko sam blizu bila k tome da dio mene bude usisan u portret.

"Pa i je malo. Ali ništa pretjerano. Uzmu samo mali dio ljudske energije što rezultira slabom vrtoglavicom i umorom, ali nakon 24 sata ste u redu.", nastavio je ravnatelj u blagom tonu. "Htio sam ih maknuti sa zidova, ali nažalost; prijašnji ravnatelji su ih čarolijom doživotno prilijepili. Očito nisu bili velikodušni na kršitelje školskih pravila, jer bi učenici često završili u školskom krilu nakon samo jednog odlaska k ravnateljovom uredu."

Progutala sam slinu veličine nogometne lopte.

No, ravnateljev izraz lica se razvedrio.

"Nemaš razloga brinuti se, drago dijete. Ja ne dopuštam takve stvari ovdje."

Klimnula sam glavom, olakšana njegovim riječima i vratila pogled na strop. Zadržala sam se gledajući ga još par minuta.

A onda sam pomaknula pogled sa stropa, pokušavajući upiti pogled na njegov ured. Tek sam se od pogleda na stare pergamente na stolu, sitnih mrlja tinte i prašnjavih knjiga na policama od starog hrasta, sjetila zbog čega sam ovdje.

Okrenula sam se prema ravnatelju i upala u njegov govor. "Ravnatelju, pardon, želim prijeći na stvar."

Zastao je i trepnuo dva puta vrlo brzo prije nego što se nasmiješio i klimnuo glavom. "Dakako, dakako. Izvolite sjesti."

Odmahnula sam glavom i pogledala prema podu.

"Radije bih stajala, ako nije problem."

"Nimalo. Ja ću sjesti, ako to ne smeta?", nagnuo je glavu poput psića, koji očekuje naredbu svog vlasnika. Sa svojom sivom bradom je mogao čak i proći.
Ne čekajući moj odgovor, krenuo je prema svom radnom stolu i sjeo u svoj naslonjač od zmajeve kože. Spojio je dlanove sa vršcima svojih prstiju i pogledao me ispod svojih okruglih naočala, očekujući moj idući pokret.

Pročistila sam grlo i pomalo crvena u licu rekla: "Umm, došla sam ovamo u vezi Božićnog bala?"

Bila sam svjesna činjenice da sam umjesto rečenice izrekla pitanje, ali čini se da to njemu nije zasmetalo. Klimnuo je glavom dva puta poput školskog psihologa i pričekao.
Nastavila sam.

"Danas sam saznala da će... um, naš bend svirati dvije pjesme. S time da je jedna od tih dviju pjesmi…", progutala sam slinu. "Solo?"

Ravnatelj je ponovno klimnuo glavom. Stisnula sam svoje oči i usta u grimasu.

"Znači… istina je?"

Ravnatelj je raširio dlanove kao da je riječ o očitoj činjenici. "Istina je kao što ja upravo dišem i istovremeno živim pred tvojim očima."

Klimnula sam glavom, ali lice mi je i dalje bilo u grimasi. Ništa vezano uz Božićni plan mi se nije svidjelo. "Ja razumijem da škola nema veliku novčanu svotu, ali zar ne možemo to nekako… um, izbjeći?"

Nagnuo se prema naprijed i ponovno spojio dlanove. Promatrao me sa zanimanjem. "Objasni."

Teško sam izdahnula. "Želim reći… zar ne možemo nekako izbjeći taj solo nastup? Jer vrlo dobro znam što—"

Čulo se kucanje na vratima, a onda odmah zatim se pojavila muška glava i uljudno nas pozdravila. Ja sam smrknula istog trena, dok se ravnatelj blago nasmiješio i pozvao dečka unutra.

Jake je pročistio grlo i pogledao u mom smjeru sa proračunatim osmijehom, zaobišao me i potom sjeo na naslonjač koji je prije toga ravnatelj ponudio meni.

"Jeste li za piće ili grickalice?", ponudio nas je ravnatelj i pljesnuo rukama.

"Ja bih htjela prijeći na—"

"Bundevin sok bi bio dobar.", prekinuo me Jake, a sekundu ispred njega se stvorio vrč sa bundevinim sokom i staklena čaša. Prevrnula sam očima.

No, nisam odustala od svojem namjere. Pa čak ni kad je ravnatelj sam sebi krenuo točiti bundevin sok u drugu čašu.

"Ravnatelju, možete li nam napokon reći zašto smo pozvani? Mislim, svjesna sam da se tiče solo nastupa na Božićnom balu, ali ja Vas molim da se predomislite."

Jake je okrenuo glavu prema meni i podignuo obrvu uz smiješak. Odbila sam poriv da mu se izbeljim u facu.

Ravnatelj je otpio dva gutljaja soka i onda me pogledao ispod naočala. "Ne želite nastupati?"

"Ne.", rekoh automatski, a onda se Jake namrštio. "Mislim, želim nastupati u bendu, ali ne u solo nastupu."

"Zbog čega?"

Taj dio objašnjenja sam najviše htjela izbjeći. Mislim da je iz tog razloga ovdje Jake prisutan. I kao naručeno; on je odgovorio umjesto mene na ravnateljevo pitanje.

"Mislim da ja znam, ravnatelju.",elegantno je uskočio u razgovor. "Vidite, May nije tip osobe koja će tek tako doći pred mikrofonom. Njoj treba poticaj."

Ma, molim?!

Ravnatelj je krenuo klimati glavom. Ja sam otvorila usta u namjeri prigovora, ali…

"Zanimljivo. A koji je najbolji motivator u sprečavanju tog problema?"

Jake se nasmijao. "Paa. Članovi benda i ja smo razmišljali nešto tipa… da budemo predgrupa na balu."

Predgrupa?

"Predgrupa?", zbunjeno upita ravnatelj, odmaknuvši glavu unatrag.

"Da, predgrupa.", potvrdi Jake svoje riječi, s smiješkom na licu. "Jer vidite, Božićni bal je zabava prije početka praznika. A najbolje ih je provesti u što boljem ruhu, zar ne?"

"Slažem se.", rekao je ravnatelj. "Ali gdje idete sa ovim, gospodine Rawn?"

"Ono što želim reći je… mi želimo Suhi mandaril na ovogodišnjem Božićnom balu. A mi ćemo im nastupati kao predgrupa."

Ma, MOLIM?!?!?!

"Ti nisi normalan!", izbacila sam te riječi iz sebe poput automatske reakcije na nešto suludo rečeno. A ova rečenica je bila sve osim normalne.

Ali onda mi je koncentracija pala. Jakeove primjedbe i ravnateljeve riječi mi nisu imale smisla, jer je moj unutarnji glas paradirao sa svojim pomponima i vikao ono najvažnije iz cijelog ovog razgovora.

Suhi mandaril dolazi ovdje. OVDJE. OVDJE.

* * * *

"I onda, May? Kada idemo kupiti naše haljine za bal?", veselo me upitala za doručkom Amelie, nakon što je sjela za stol i pozdravila nas sve odreda.

Jedna kukuruzna pahuljica je zapela u mom grlu što je rezultiralo zagušljivim kašljem i pridavanjem pozornosti na sebe. Nitko se nije dvoumio razlogu mog rumenila.

"Umm…", brzo sam nastojala smisliti primjeren odgovor koji će ostati na nedefiniranosti. "Paaa, nisam sasvim sigurna što se tiče toga. Um, hoću reći… možda odem u hlačama?"

Peyton je napravila zgroženu facu, zajedno sa C.J. i Elizabeth.

"Ti bi otišla na bal u HLAČAMA?!", C.J. je izgledala kao da će doživjeti srčani.

"Elegantnim hlačama.", branila sam se.

"Šta god, svede se na isto.", frknula je nosom i napravila grimasu. "Mayorie Stox, molim te mi reci da se šališ!"

"Doći u hlačama na bal je kao da plešeš na svom vlastitom pogrebu. Takva kombinacija nije baš najbolja, znaš.", rekla je Peyton, a ostale cure klimnule glavom.

Ja sam prevrnula očima. "Kako god, ja i dalje mislim da ništa ne fali hlačama."

"Tako treba, May.", javio se James, koji je sjedio kraj mene i potapšao me po ramenu. "Ja se slažem s tobom. Hlače su najbolji odabir."

"Ti si muško, James. Dakako da se nećeš složiti da je haljina dobar odabir kad ju ti nećeš nositi.", ubacila se C.J. sa svojim oštrim komentarom, na što su se Peyton i Elizabeth nasmijale.

James se namrštio, a ja sam ga utješno potapšala po leđima. "Odustani, James. Ove tri nam neće dati mira."

On je prevrnuo očima. "K vrapcu. Da pokušamo pobjeći?"

Krajem oka sam pogledala prema njima i vidjela odlučnost u njihovim očima. "Prekasno. Već su u prednosti."

Peyton se nasmijala i prpošno pljesnula rukama. Pogledala je prema C.J. i dobila njen odobravajući pogled. "Odlično! Dakle, kada ćemo otići pogledati za haljine? Trebali bi što prije, tako da one najbolje ne otiđu u krive ruke. Ooh, trebali bi organizirati posjet u ono malo selo nedaleko dvorca… tamo sigurno imaju štand sa haljinama i svim tim potrepštinama…"

Osluškivala sam njihove razgovore o haljinama, ali nisam tome pridavala preveliku pažnju. Nastavila sam jesti svoju hranu, tu i tamo ubacivši pokoju riječ sa James koji je uspješno izbjegavao temu bala, baš kao i ja.

* * * *

Bila sam svjesna činjenice da se već dosta dugo nisam vidjela s Robbiem, ali nisam imala dovoljno vremena poduzeti bilo što u vezi toga. Svaka sitnica bi me omela u tom naumu, a kasnije bih zaboravila ili pak odustala od te pomisli radi umora.

No, izostanak profesorice Hubert radi prehlade i slobodnog sata Preobrazbe je došlo kao naručeno. Pozdravila sam se sa prijateljicama, dogovorivši se s njima da me čekaju kod Jezera dok ne obavim druženje s njim.

Znala sam točno koji predmet sad ima, a i savršeno sam dobro znala kako ga namamiti da markira. Potrčala sam hodnikom, preskačući dvije stepenice kada sam se popela na kat gdje je bila učionica iz Čarolija. Baš kad sam udahnula duboko, uočila sam njegov razred i njega kako stoji naslonjen na zid, sam.

Znala sam da mi nije bilo potrebno derati se. Samo sam dva puta tiho, gotovo nečujno, udahnula i izdahnula zrak što je rezultiralo time da je podignuo glavu, a onda sam sasvim mirno i lagano poput zraka šapnula njegovo ime: "Robbie."

Glavu je okrenuo u mom smjeru i pogledao u mom smjeru, nasmiješivši se. Uzvratila sam mu. Dala sam mu znak palcem na desno da odemo odavde, a on je podignuo kažiprst u znaku da ga pričekam. Potvrdno sam klimnula glavom i sjela na prozorsku dasku, čekajući ga. Ušao je brzo unutra, sigurno govoreći profesoru Carlosu neku dobru ispriku za izostanak toliko vješto ispričanu da profesor nije imao druge, nego pustiti svog odličnog učenika bez dodatnih pitanja. I izašao je van iz učionice, pobjednički, s smiješkom od uha do uha, dok je njegova crna pelerina trčala za njim.

Podignula sam glavu u trenutku kada je njegov osmijeh najviše zablistao na zrakama predvečernjeg Sunca koje su sve grlile kroz gotičke prozore. Osjetila sam mali trzaj u svom tijelu, a to je rezultiralo oblikovanju mojih usana u osmijeh.

Prišao mi je i rekao one čarobne riječi potvrde: "Idemo li?"

Pružio mi je ruku i prihvatila sam ju uz klimanje glavom. "Idemo."

Pričekao je da siđem sa prozorske daske i obrišem nevidljive mrlje sa torbe, te smo nas dvoje skupa, ruku uz ruku, krenuli van u smjeru dvorišta. U tišini. Sa osmijesima.

"Nismo se dugo vidjeli, znaš.", rekao je na izlazu iz dvorca, a Sunce nas zaslijepilo svojom toplinom. Nismo pustili naše dlanove.

"Znam.", jednostavno odgovorim. "Oprosti radi toga."

Nasmiješio se. "Ne ispričavaj se bezveze. Imaš puno posla, zar ne?"

Teško sam izdahnula. "I previše. Ponekad mi dođe da svima opsujem svu porodicu tek tako."

Ponovno se nasmijao, a ja sam prevrnula očima. "Da, okej. ZNAM da ti je teško vidjeti mene da psujem, ali ono. I ja znam psovati, Robbie. Nisam svetica."

Klimnuo je glavom sa osmijehom koji je izazivao zajebanciju. "Jasno, jasno. Ali ipak moraš priznati da je to smiješno."

"E pa ha-ha.", rečem mu i nasmijem se.

Na kraju smo se pridružili društvu koji su ga prihvatili sa zbunjenim izrazom na licu. No, ipak smo zajedno svi promatrali divan zalazak Sunca, koji je maknuo zbunjenost i namamio svima nama osmijehe na lice.

Prošla sam sa peeeeeeet! ^^

*još samo maturu, glazbenu i maturalni rad spizdit i na konju sam. (:
HVALA dragoj ruti, mojim kokama, najdražoj elizi i miloj tenten. supač ste mi. :*



i pogodite kada dolazi idući post[?]. :D
i barem bih tada [ako itko od onih hpff izbjeglica ovo čita] htjela od vas vidjeti neki trag. maleni, sitni, hej-bok-may trag. ako želite. dakako, ne silim nikoga na ništa. ostatak već znate.

pusekii. :*

He said he does, you said you do, so why on Earth do you want to undo what is already done?

Sanjivim pogledom sam promatrala okolicu dvorca kroz prozor i uživala u prizoru. U glavi sam bila miljama daleko, negdje gdje nijedna ljudska duša nije mogla doprijeti. Zapravo, u mislila sam bila u onoj šumi gdje je Robbie odveo. Proživljavala sam dojmove i nisam se usudila prekinuti svoje sanjarenje ni pod kojim slučajem. Osjećala sam se ugodno i opušteno.

Prizore u mojoj glavi sam začinila slušajući ritmove i akorde glazbe koja je izlazila iz mojih slušalica. Prislonila sam ih uz svoj vrat, tako da su samo bile nekoliko centimetara udaljene od mojih uši. Ponekad sam ih voljela ostaviti tako, kao da mi pjesme sviraju u pozadini mog života. Nasmiješila sam se.

And ooh, ooh, it's all old school, the way that you move, ooh girl, I know you want me badly, it's sooo true…

"And he said he does, you said you do, so tell me what's wrong so I'll help you.", pjevušila sam si u bradu, potiho. "Ooooh, love is a strange feeling, yes, ooooh something worth killing, ooooh…"

Basist i bubnjar su u tom djelu preuzeli svoju glavnu dionicu i svirali zajedno poput suđenih zavodnika. Lyrcsi su se izgubili u pozadini glazbe, ponavljajući glavni refren ispočetka i ispočetka…

"He said he does, you said you do, so don't be affraid to doooo.", klimala sam glavom u smjeru ritma i onda potiho nastavila pjevati. "And all I wanna do is to say I dooo."

Kratki zvuk gitare, popraćen bubnjem i… kraj.

Ponovno sam se nasmiješila i pogledala u svoj mp3. "Ah, Suhi mandarile, ne ostavljaj me nikad!" Poljubila sam ekran svog malenog uređaja i odlučila ga zagasiti.

Bilo je vrijeme doručka, a prvi sat nisam nipošto htjela propustiti pošto je to bila Obrana. I poznavajući Frankicu, sigurno nam je već ocijenila radove.

Cure su se već lagano počele buditi pa sam ih pričekala na dovratku, blizu hodnika da sve zajedno možemo krenuti u Veliku Prostoriju. Prva koja je izašla kroz vrata je bila C.J., koja je pokrila svoja usta dlanom da suspregne zijevanje. Nasmiješila sam joj se i zaželjela dobro jutro. Odvratila je gestu mašući rukom, dok joj zijevanje nije prestalo.

Amelie je izašla, boreći se s dva pramena njene duge, pepeljasto-plave kose koji nisu mogli naći svoj smjer. Pomogla sam joj rasporediti pramenove na njihovu stranu, pri čemu smo se obje nasmijale mom upornom pokušaju. Osmijeh na njenom licu mi je uljepšao dobar početak jutra.

Pričekale smo ostatak, a onda sve zajedno krenule.

* * * *

"Imam jednu obavijest za vas.",učionicom je prošao ozbiljan glas profesorice Frank. "Pročitala sam vaše sastavke, a sada slijedi dio koji mnogi od vas nisu očekivali."

Jednim zamahom svog štapića, pergamenti su poletjeli po zraku i našli svoj put do naših klupa. Uspjela sam uhvatiti svoj rad prije nego što je slučajno završio na glavi učenici ispred mene. Mahnito sam okretala stranice sve do zadnje, sve dok nisam ustanovila da sam ostala neocijenjena. Zbunjeno sam promatrala u pergamente i pogledom tražila svoje prijateljice da vidim njihove izraze lica. C.J. i Amelie su imali nedefiniran pogled koji je graničio sa mojim, baš kao i većina ostalih osoba u učionici. No, jedino je Elizabeth imala dovoljno hrabrosti podignuti svoju ruku i zamoliti profesoricu da joj objasni.

Frankica se nasmiješila. Mozak mi je automatski zaključio da to nije dobra stvar.

"Točno, nitko od vas nije dobio ocjenu, a razlog tome je što unatoč vašem dobrom poznavanju patronusa i dalje ne vjerujem da ste shvatili gradivo.",pričala je profesorica, hodajući prema kraju učionice. "I zato ćete dobiti ocjene na temelju naučenog gradiva."

I sa tim riječima se okrenula prema nama sa mračnim osmijehom koji je odlično krasio njeno hladno, isklesano lice. "Ustanite se."
Poslušali smo ju poput dobro obučenih marioneta koje su zbunjeno promatrali njenu pojavu i čekali daljnje naredbe. U samo jednom udisaju, maknula je sve klupe i stolice u stranu i krenula prema nama na golo mjesto gdje su nekoć oni stajali u svojoj mirnoj atmosferi.

"Želim da svatko od vas nauči stvoriti patronusa.", rekla je ozbiljno, sa krajičkom smiješka. I po prvi put sam osjetila uzbuđenje u njenom glasu, koje se moglo mjeriti sa veselim usklikom nekolicine učenika.

Pošto smo dijelili sat sa Lumosom, podijelili smo se u dvije grupe. Dakako, profesorica nije očekivala da odmah uspijemo u prvom satu, ali obavijestila nas je da od danas počinjemo sa vježbama svaki sat do kraja polugodišta. A to znači da nema više napornih sastavka što je značilo jednu brigu manje. Oduševljeno sam izdahnula, primajući tu vijest sa radošću u srcu.

Ispred mene je bilo dosta ljudi iz mog doma i iz Lumosa, sa jakom željom da baš oni budu ti koji će na prvom satu uspjeti stvoriti nešto više od obične maglice iz svojih štapića. Naravno, nije im uspjelo. Ali osmijesi su i dalje bili na licima.

"Hajde, May.",iz misli me prenuo Ameliin glas iza mene. "Sada si ti na redu. Sretno!"

"Hvala.",rekoh joj, a Frankica mi se obrati sa istim riječima kao s ostalima:

"Smireno i koncentrirano. Fokusiraj se na željeni cilj. Znaš koje riječi trebaš izgovoriti?" Klimnula sam glavom. "Odlično. A sada kreni."

Duboko sam izdahnula i na tren zatvorila oči. Skupina sam snagu u sebi, otvorila oči i jakim glasom rekla: "Expecto patronum!"

Osjetila sam vibraciju iz štapića, pa čak i svijetlost kako se stvara na njemu, ali ta svijetlost nije imala dug vijek. Stajala je na mom štapiću manje od deset sekundi i nestala. Iako sam znala da neću uspjeti iz prve, osjećaj razočarenja nije bio manji.

Vratila sam se natrag u red sa slabašnim smiješkom na licu. Na kraju reda me dočekao Jamesa sa utješnim smiješkom, i potapšao me po ramenu.

"Uspjet ćeš drugi put, May. Bez brige.", namignuo mi je s tim riječima, a ja sam slabašno klimnula glavom.

Amelie je uspjela postići najbolju maglicu na današnjem danu. Neki su čak rekli da im liči na vjevericu, dok su drugi govorili da su uspjeli vidjeti rep sličan lisičinom.
Amelie svemu tome nije pridavala veliku pažnju, jer se nisam smatrala boljom od ostatka razreda. James i Annabell su ju gnjavili deset minuta da im otkrije tajnu, ali tajna je bila u tome da nije bilo tajne.

Bilo je negdje oko šesnaest sati kada sam pogledala na svoj ručni sat i zaželjela se drugačijeg društva. Uhvatilo me crvenilo pri samoj pomisli na to. Oprostila sam se sa prijateljima i krenula u vrlo poznatom smjeru, hodajući niz stepenicu i ulazeći u predvorje hodnika. Nakon pet koraka, imala sam osjećaj kao da me netko prati. Međutim, svaki put kada bih se okrenula- nije bilo nikoga. Nastavila bih hodati, ali tog osjećaja se nikako nisam mogla otresti. Još jednom sam pogledala preko svog ramena, samo da bih ustanovila kako iza mene i dalje nema ničega.

Okeeej, May. Lagano šiziš… smiri seee, govorila sam si, ali glava me i dalje nije slušala, kao ni uši koje su mi uporno govorile da me netko slijedi. Oh, dovraga…

Okrenula sam se još jednom i skoro se sudarila sa tamnom prilikom koja se neočekivano stvorila kraj mene. U sekundi sam uspjela ugledati njegove oči i od pogleda na krv u mračnim očima je izazvao šok u moje tijelo. Vrisnula sam koliko mi je to grlo dopuštalo. A onda mi je njegova ruka začepila usta sa jakom silinom. Odvukao me u sjenu hodnika i pričekao da vidi ako ima kakvih usputnih svjedoka. Uočivši da smo sami na hodniku, pogledao me i zarežao. Srce mi je počelo ubrzano kucati, razaznajući razliku ovog režanja od vučjeg.

"Kad maknem ruku, nemoj vrisnuti.",naredio mi je oštro. "U protivnome nećeš imati čim vriskati, je li to jasno?"

U strahu sam klimnula glavom, a on mi je pustio ruku sa usta. Zagledala sam se u njegove krvave oči i osjetila strah i srdžbu u isto vrijeme.

"Ti… KRETENU JEDAN!"

Osjetila sam jaku pljusku na svom lijevom obrazu. Skamenila sam se od tog čina, ali moje tijelo je reagiralo brže od mozga pa je krenula nasrnuti na prokletnika, koji je uspješno izbjegnuo moje blesav pokušaj osvete. Uhvatio mi je ruke sa lijevom rukom, a desnom je stisnuo moj vrat u pokušaju da me zastraši gušenjem. Sa glasom punim neljudske hladnoće je rekao: "Pazi što govoriš, mala, jer ne želiš znati kakav sam kad popizdim."

Unatoč njegovom jakom stisku, uspjela sam reći: "A sada si kao bolje volje?!"

Okrutno se nasmijao. "Baš voliš biti pametna, zar ne?"

"Bolje nego šupčina poput tebe."

Smijeh je nestao i hladnoća se ponovno vratila. "Nemoj da te ponovno pljusnem, mala."

"Ja nisam mala, šupčino.",rekoh, naslađujući se rastu njegove ljutnje. "I sumnjam da će ravnatelj biti milosrdan prema tebi kada sazna za ovo… Daniele."

Pauza. A onda je ispustio kratki siktaj i pustio me iz svog čvrstog stiska. Pohlepno sam udisala zrak, istovremeno promatrajući njegove kretnje sa oprezom. I dalje mi nije bilo jasna krvavost u njegovim očima, ali imala sam osjećaj da ću ubrzo saznati o čemu je riječ.

"Ti si zbilja pripadnica Stox obitelji." To nije bilo pitanje.

Prevrnula sam očima, trljajući mjesto gdje me uhvatio za zglob. "Znaš što? Već mi ideš na živce s—"

"ZAČEPI DOK TI GOVORIM!", viknuo je, a onda prosiktao kao da je od tih riječi dobio jaku glavobolju jer se uhvatio za glavu i na tren krenuo duboko disati, kao da mu pomanjka zraka u plućima. "Ne mogu vjerovati da je balavica poput tebe dio te obitelji. Svaki normalan rod sa Wilheminom Stox bi trebao imati čvrst karakter, mudar izbor riječi i…"

"Spaljene živce i gratis- nedostatak samopouzdanja.",dovršim, ne strahujući njegove ljutne reakcije. "To je bitan dio koji svatko zaboravi napomenuti."

Moj sarkazam mu je smetao, to sam jasno mogla vidjeti. Svaki normalni idiot bi zašutio, ali moje tijelo jednostavno nije htjelo slušati naredbe koje mu je moj mozak slao. Kao da je namjerno tražio nevolje. Ovo nije bilo nalik meni.

Daniel me promatrao sa znatiželjom i proračunatom facom. Zjenice su mu bile proširene, a šarenice nisu izgubile svoj krvavi sjaj. Sve ovo me živciralo.

"Koji vrag hoćeš od mene?",upitam ga.

Pitanje ga je nakratko iznenadilo. Razmislio je, a onda dao iskren odgovor.

"Fasciniraš me…u jednu ruku.", napravio je grimasu čim je to izgovorio. "A i želim da znaš kako naše obitelji imaju zajedničku povijest. Ne doslovce, naravno, ali moj otac jako poštuje tvog djeda. Iz nekog meni nepoznatog razloga." I tu je napravio grimasu. "Ali zato ne preferira tvoju baku, koja je za mene nešto nerealno. Čitao sam sve vezano uz Wilheminu Stox i divim se njenoj hladnokrvnosti. Što je čudno s obzirom da je ona čovjek."

Podignula sam obrvu. "Što je toliko čudno u tome što je ona čovjek?"
U isto vrijeme sam samu sebe prekorila na to pitanje. Pa naravno. Baka i nije čovjek, kako sam samo to mogla zaboraviti? Ona je giljotina.

Nije mi promaknuo osmijeh na Danielovom licu, a ni pojačana krv u njegovim očima.
Polako mi je prišao, a nešto u njegovom pokretu mi je bilo zastrašujuće. A onda, njegovo lice se skamenilo, kao da je osjetio nešto loše u zraku. Osmijeh mu je iščeznuo, ali se pojavio sekundu kasnije. Sklopio je svoje oči, na moje čuđenje.

"Dugo se nismo sreli…vuče.", glas mu je bio dalek. Nije se obraćao meni.

Trznula sam se na Danielove riječi i stala pogledom tražiti sjene u hodniku.
Uočila sam ga prije nego što je otvorio svoje usne i ozbiljno izgovorio.

"A ovaj susret mi nije ugodniji, kao ni onaj prošli."

Iz sjene je izašao on, Robbie. Moj vječni spasioc, kucalo je moje srce. Lice mu je bilo bezizražajno, a tijelo hladno, gotovo distancirano. Nije me niti jednom pogledao kada nam je prišao, oči su mu bile fokusirale na Daniela.

"Nestani.",rekao mu je Robbie, koji je bio za glavu viši od Daniela. Ovaj se počeo cerekati kao dijete.

"Ili što?"

Dubok režanj sakriven u dubini njegovog tijela je proizašao iz Robbia i natjerao strah u Danielove i moje kosti. Nisam nikad čula pa čak ni vidjela da se ovako ponaša. U besramnom trenu sam čak osjećala veću privlačnost prema njemu.

Daniel je još jednom pogledao u mene sa tim krvavim očima, rekao: "Vidjet ćemo se mi još", počastio Robbia hladnim pogledom i u sekundi nestao.

Velik teret se maknuo sa mojih leđa i počela sam dahtati kao da satima nisam okusila kisik. Robbie je trepnuo i u trenu se stvorio kraj mene, grlivši me više nego prije. Uzvratila sam zagrljaj i krenula mu se zahvaljivati. Uhvatio me za ramena i zabrinuto počeo ispitivati je li me Daniel ozlijedio na bilo koji način. Čim sam dala negacije, olakšanje se očitavalo na njegovom licu. A onda sam ga pitala pitanje koje me mučilo.

"Robbie?"

"Da, May?",glas mu je bio opušteniji.

"Zašto su…ovaj, zašto su Danielove oči bile crvene večeras?"

Robbie je počeo mahnito treptati svojim očima, gledajući me kao da preispituje je li se šalim ili ozbiljno govorim.

"Ti ne znaš?"

Podignula sam obrve.

"Ne znam što?"

Duboko je udahnuo, skupivši obrve. "Daniel Tepeš je… vampir." Izrekao je zadnju riječ sa otrovnim tonom, kao da mu je to bila najmržnja riječ ikad rečena.

Tijelo mi se skamenilo, a disanje smanjilo. Oči su mi pokušavale pronaći jasan izraz njegovog lica, ali sve što sam uspjela vidjeti je bila mutna mrlja.

Vampir.

Vampir i vukodlaci. U školi. Među tisućama nevinih učenika koji nemaju pojma o tome i koji slobodno šeću hodnicima dok su možda u opasnosti.

Sve bolje i bolje.

i'm just...smiling. (:



voli vas vaša May. :*

Ovaj post posvećujem onim osobama koje su našle minimalno 15 minuta da mi se jave preko maila i vide kako sam i da mi kažu da im nedostajem i da me vole. Nažalost, tih osoba je bila jako malo, ali čuvam ih u srcu.
Ovaj post je za njih, za moju sestru i za moju Tenten (koju volim puno, puno i za koju znam da će rasturiti pred svima).

Ja sam stvarno sretna osoba.

To su bile moje prve misli sutrašnjeg dana, čim sam otvorila oči i moja svijest se pokrenula. Trepnula sam nekoliko puta očima da izbacim zrnce sna iz njih, a potom se zagledala spavaonicom.

Sve moje prijateljice su spavale tihim i mirnim snom. Stvarno su se potrudile napraviti mi predivnu rođendansku zabavu i zaslužile su odmor za svoje djelo. Gledala sam ih sa smiješkom na licu, promatrajući kako se njihove plahte dižu gore-dolje uzastopno sa njihovim disanjem. Zlatni pramenovi su prekrivali Amelino lijepo, porculansko lice dok je spavala laganim snom. Sve su nosile lica puna oaze mira. Nisam im zavidjela, naprotiv. Htjela sam da uživaju. Pri dnu noćnog ormarića je bila vrećica sa svim darovima koje sam sinoć primila. Još ih nisam sve otvorila.
Zato sam se tiho rastegnula, obukla svoje pufnaste papuče i krenula u društvenu prostoriju, noseći vrećicu sa sinoćnjim darovima.

Udobno sam se namjestila u jedan od naslonjača i štapićem upalila vatru u kaminu. Dan je polako dolazio na vrata, ali nije bilo ni žive duše izvan spavaonica. Odlično.
Krenula sam sa prvim darom koji mi je došao pod ruku. Po zelenoj kuverti i nečitkom švrakopisu, zaključila sam da je riječ o Milesovom daru. Nasmiješila sam se i otvorila dar: u njemu se nalazila ljubičasta majica sa medićem u sredini. Ispustila sam veliki, sretan uslik prije nego što sam pokrila usta i shvatila da pola ljudi spava.
Idući dar je bio od Jamesa. Knjiga o metloboju, skupa sa potpisom njegovog omiljenog metlobojskog irskog tima. Zahihotala sam se pročitavši njegovu posvetu u knjizi.

Za jedinog štrebera kojeg znam, a da mi je simpatičan.
Sretan rođendan, mala MAY.
xoxoxo
Jamesie-pooh.

Počešala sam se za tjeme i nastojala shvatiti jesam li stvarno tolikim štreber koliko on misli, ali imajući na umu da je ovo ipak riječ o Jamesu i njegovom 45minutnom spavanju svakog sata Čarolija- srčano sam se nasmijala.

Vanessa mi je darovala prelijepu ogrlicu koju je sama napravila od čepova pivoslaca i perlica, skupa sa ručno šivenom kapicom smeđe boje. Na kapici je već bio prikačen narančasti leptirić čija su krila sjajila sitnim šljokicama. Kapica mi se toliko svidjela da sam ju odmah stavila na glavu, unatoč činjenici da je društvena bila ugodno topla zahvaljujući vatri u kaminu.

Rutin dar je bio prelijep. Ručni pleteni šal duginih boja i bedž sa slengom Suhog mandarila. Starz mi je darovao crnu majicu sa potpisom njegovog omiljenog benda "Request", valjda u nadi da ću promijeniti mišljenje i njih prozvati odličnim bendom. Taman kad sam mislila zgužvati ostatke njegovog poklona, vidjela sam da ima još nešto unutra.

"O moj Bože!",uskliknula sam i počela se smijati. U zadnji čas sam pokrila usta sa rukom, gledajući u paketić čarobnih kondoma marke "Wohoo" sa okusom bundeve. Na njima je bio zalijepljen mali papirić sa Starzovom čestitkom i željom "da se što više zabavim s tim."

Pa, čovjek mu moram zahvaliti na trudu, pomislila sam u sebi i dalje nastojeći suspregnuti smijeh. Što bi ljudi pomislili ugledavši me rano ujutro sa paketićem kondoma? Sigurno da imam bogat seksualni život. Ili da sam se jednostavno igrala sa balončićima. Hmda, nisam čekala da doznam pa sam brzo spremila Starzov poklon u vrećicu sa ostatkom.

* * * *

Bilo je prelijepo jutro i uživala sam u činjenici da je nedjelja. Moje veselje je dodatno začinjeno današnjim doručkom, kada je Ro uletjela sa ostalim sovama, donoseći mi darove od doma. Vrisnula sam od sreće, primivši mamino pismo i službeno pismo sa žigom obitelji Stox. Baka nikad nije koristila obiteljski žig, osim ako nije riječ o posebnoj prilici, a sumnjala sam da je moj rođendan od tolike važnosti. Svejedno, bila sam presretna. Odbacila sam prepečenac i marmeladu sa strane i uzela mamino pismo ravno iz Ro-inog kljuna. Krenula me bockati u znak protesta, ali zanemarila sam to. Dobacila sam joj komadić slanine sa Jamesovog tanjura i bacila ga prema njoj, ignoriravši Jamesov uvrijeđen izraz lica.

"Dobro, hoćeš li ta ptičurina napokon prestati krasti moje obroke?!", rekao je gledajući čas u mene, čas u Ro. "Nije mi jasno zašto ja moram biti žrtva u ovoj priči, ako nije riječ o mojoj ptici!"

Amelie, koja je sjedila nasuprot njega, se nasmijala.

"Možda je riječ o simpatiji.",rekla je, uzimajući gutljaj mlijeka. "Nadasve, sove su jako inteligentna bića pa ti na ovaj način želi reći da joj se sviđaš."

Jamesove usnice su se objesile u grimasi.

"Inteligentna moja guzica.",rekao je, skupivši obrve. "Da je toliko pametna, klonila bi se mog tanjura i sama pronašla nekog crknutog miša u sovinjaku."

Annabelle se zagrcnula svojim sokom i pogledala Jamesa sa gađenjem na licu.

"A fuuuj! Hvala ti što si mi oteo apetit, James!",krenula je raditi ružne grimase. Maknula je svoj tanjur na kojem se nalazio sendvič od puretine u trenutku kad sam se počela hihotati.

"Ajmeee!",vikala sam, čitajući još jednom njezino pismo. "Slušajte ovo!"

Uši mojih prijatelja su se naćulila kada su u krugu prišli bliže k meni. Krenula sam im čitati sadržaj pisma sa smiješkom na licu:

"Najdraže moje,
Ne mogu vjerovati da si već toliko velika! Još više ne mogu vjerovati činjenici da ponovno nisam uz tebe da taj isti događaj proslavimo kako treba. Kao što znaš, posao šteka. Ne bih te voljela strašiti s time, ali recimo da sam već proteklih mjesec dana u strahu od otkaza. Situacija je jako čudna u bezjačkom svijetu, May. Tvoja baka mi je javila da u čarobnjačkom svijetu nije ništa bolje pa se iskreno nadam da si mi dobro i da se čuvaš i paziš kao što ti uvijek i govorim. Znam da daješ sve od sebe, sigurna sam u tebe. I zato ti želim najsretniji rođendan u nadi da si dobila ovo pismo na vrijeme. Puno sreće, zdravlja, ljubavi i ispunjena tvojih želja želi ti tvoja mama.
I očekuj jedno iznenađenje kada dođeš na Božićne praznike doma!

Volim te od sveg srca.

P.S. Javi mi kako ti se sviđa dar."

U ruci sam držala mamin dar i sprječavala suze da poteknu niz obraze. Nisam još vidjela o čemu je riječ jer se nalazio u malenoj, crvenoj kutiji sa zlatnom vrpcom na vrhu.

"No, May?",javila se Annabelle sa iskrom u svojim očima. "Otvori svoj dar!"

Prečula sam njenu rečenicu i već našla samu sebe kako otvaram dar i divim mu se punim očima i otvorenim ustima.

"Ajme…", izustila sam u šoku, položivši ruku na usta.

U ruci sam držala zlatan lančić sa privjeskom velikog, zlatnog srca, a otvorivši srce osjetila sam kao da dotičem ono originalnom u svom biću. Ruke su mi se tresle kada sam ugledala fotografiju mene i moje majke na jednom od dva okvira u srcu. Fotografija je bila slikana još u vrijeme moje najranije dobi, negdje između osam i devet godina. Mama mi je prstom pokazivala na foto-objektiv, a ja sam se čudljivo zagledala u njegovom smjeru. U ruci sam čvrsto držala malenog medvjedića Obje smo se smiješile, a onda smo se bacale u gromoglasan smijeh pa se slika ponavljala tim istim tempom. Suze su mi se gotovo automatski stvorile u očima.

"Ajuj, May…", rekla je Annabelle i prije nego što sam se snašla, cure su me počele grliti što me još više tjeralo u suze radosnice nego prije.

"Okej, okej, dosta pekmeza.",nasmijala sam se. Uzela sam u ruke bakino pismo. "Da vidimo što á la davežűm želi sad." Imitirala sam lažni francuski naglasak i krenula otvoriti bakino pismo, dok su se cure počele smijati i nastavljale jesti.

Pročitavši bakino pismo, suze su se osušile i zamijenili su ih hladni trnci iza leđa i na zatiljku. Ispustila sam pismo uz dubok izdah. Znatiželjne oči mojih prijatelja su me pogledale u očekivanju.

"Što je bilo?",prvi je pitao James.

"Ja…",rekla sam, brzo razmišljajući. Nisam im mogla ovo pročitati na glas, u strahu da netko drugi ne čuje. Vijesti su bile previše šokantne, a nisam ih htjela uzrujavati bezveze. "Ja… Ja moram ići."

I napravila sam ono što sam najviše mrzila- nabacila sam lažan, sretni osmijeh.
Isprva su me čudno pogledali, a onda zahtijevali odgovore. No, nisu znali da sam čak i ja zbunjenija od njih samih. Krenula sam se spremati, uzevši torbu u svoje ruke i prebacivši ju na ramena. Spremila sam lančić natrag u kutijicu i uzela ga sa sobom. Popravila sam si kosu i pojela zadnji prepečenac u žurbi.

"Pričam vam kasnije.",rekoh im najkraće što sam mogla, a onda izjurila van iz Prostorije, ostavljajući ih same.

Na hodniku mi se stanje bitno poboljšalo. Izgleda da mi je mozak odbio prihvatiti činjenice koje sam pročitala u bakinom pismu i usredotočio se na mamin dar.
Tek kad sam otišla daleko od Velike Prostorije i ušla u dvorište na jednu od klupica, izvadila sam pismo i ponovno ga pročitala; svaku rečenicu po dva-tri puta.

Mayorie,
Želim ti sve najbolje povodom rođendana, a što se tiče dara- to možeš očekivati na božićnim praznicima kada dođeš kod nas jer smo skupa tvoj djed i ja bili previše zauzeti da bi ti odabrali tako važan dio za tvoj važan dan.
Uglavnom, da ne duljim, znaš i sama da ono ti oboje želimo ono najosnovnije, a to su ljubav, sreću i zdravlje.
Sad kad smo to riješili, prebacujem se na ono najbitnije u svemu ovom pisanju.
Rat počinje.
Dobro si čula, Mayorie, i ovo nije tek puka slučajnost ili neki lud smisao za šalu. Moje misli se računaju na Novi rat koji, po mojim proračunima, ponovno počinje. Tek je u svojim pripremama, ali već mjesec dana dolaze promjene u Ministarstvu i skupa u bezjačkom i čarobnjačkom svijetu. Vremena se mijenjaju, osjećam to na svakom koraku pa čak i na sjednicama kraljevskog roda koje smo sada počeli imati svakog ponedjeljka u ranim i kasnim satima. Nešto pakosno i ubojito se događa, Mayorie. Dobila sam informacije od svog lojalnog izvora da kentauri u dalekim šumama luduju i strahuju za svoje postojanje. Izgubljen je trag svih šumskih vila, a da ne kažemo da je gotovo nemoguće pristupiti u kontakt sa nekim poštenim vilenjakom ili gnomom.
Divovi su se počeli kretati prema brdima, bez velikog interesa što se događa među "sitnim" bićima. Čak su i neki čarobnjaci počeli razmišljati za spas svoje vlastite glave. To su ti puke kukavice, Mayorie draga. Nešto što prokleto mrzim u ovom svijetu, još gore od onih idiotskih bezjaka su kukavice.
Ne želim ti stvarati strah pa čak niti paniku, ali želim te samo upozoriti da su moji strahovi ipak istiniti i da paziš na svake sitnice; čak i na profesore jer krtica ima okolo-naokolo, još više od kukavica. Ušla sam u kontakt sa tvojim ravnateljem i zamjenicom i svjesni su moje brige. Slažu se sa mnom pa očekuje dodatne mjere opreza u školi. Ne trebaš mi zahvaljivati. Pozdravi svoju malu prijateljicu i upozori sve svoje bliske prijatelje, bez da se proširi riječ.
Očekujem te za Božić, barem na dva dana ako ništa drugo. Jesam stara, ali zaželim se tvojih mladenačkih (katkad pretjerano balavih) pričica. Ljubim te.
Djed te pozdravlja.

W. A. Stox


Moja glava i zdrav razum je prestao raditi. Jedina stvar koja mi je odjekivala umom je bilo: Rat počinje.

* * * *

Nakon dva dana od tog događaja, ispričala sam svojim prijateljima koji su bili u još većem šoku od mene. Nije mi bilo jasno gdje je nestala moja šizofrenija i hiperaktivnost oko tih stvari. Zašto nisam PANIČARILA?! Nisam razumjela svoju flegmastičnost, osjećala sam se kao da sam pripadnik drugog tijela što je užasan osjećaj. Nisam bila svjesna svojih osjećaja, kao niti pitanja želim li plakati ili vrištati.

No, koliko god oni pokušavali sakriti svoje osjećaje jedni od drugih- mogla sam vidjela paniku i strah u njihovim očima. Proklet bio moj jezik.

Nismo raspravljali ništa nakon toga. Nastojali smo nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, ali znala sam da nas sve muči isto pitanje. Što sada? Imala sam lud osjećaj pobjeći od škole i biti sa mamom doma. Ona mi je bila jedina utjeha u svemu tome, nada da je doma, živa i zdrava. Uostalom, sigurno ju Julian čuva kad već ne mogu ja.

Sva sreća da je danas bio sastanak Učeničkog vijeća, jer sam barem time mogla nakratko pobjeći u svoje misli. Zamišljeno sam gledala u pod i grickala nokat na palcu svoje desne ruke kada mi je ispred vidnog polja preletjela nečija ruka i pucnula svojim prstima. Izašla sam iz transa i stala dezorijentirano gledati oko sebe.

"Opa, pa ona je živa.", oglasio se Starzov glas kraj mene koji je ponovno pucnuo prstima ispred mog nosa. Nasmijao se. "Što je, Trnoružice? Razmišljaš o meni?"

Plašljivo sam se nasmiješila u njegovom smjeru, očito nimalo raspoložena za njegove komentare. On je uočio moju promjenu, ali nije reagirao. Valjda je mislio da sam u pms-u ili nešto, ne bih znala. Slegnuo je ramenima i nastavio slušati što je Cath imala za reći. Odnosno, barem sam mislila da sluša, ali ni to ne bih znala reći. Već smo prešli uvodnu točku, prozivku i pola stvari sa popisa, a sada je raspravljala o zadnjoj točki na redu sjednice. Oči su mi se polako sklapale i gledala sam svako malo na ručnom satu da vidim koliko je sati. Već me bilo sram svako malo pokrivati ruku od zijevanja pa sam radila smiješne face kad god bi mi se zijevnulo, a da ne uvrijedim Cath i ostale.

"Što misliš, hoću li prije umrijeti od dosade ili prirodnom smrću?", ponovno se oglasio Starzov glas pokraj mog uha. "Jer, stara moja, krepat ću kako god okreneš."
Počeo se smijati svom vlastitom komentaru, gledajući prema Belli koja je imala prigovor na neku Cath-inu rečenicu.

"Prije bih rekla od dosade.",nasmiješih se. Ponovno me hvatalo zijevanje. "Nećeš umrijet sad, uglavnom. Pridružit ću ti se."

"Ima nas malo više.",javila se Ruta koja je sjedila ispred mene. Okrenula je glavu prema meni i Starzu i namignula. Spojila je prste i počele ih mlatarati u stilu da Cath previše brblja. Nasmijala sam se.

"I sada prelazim na zadnju točku današnjeg sata, a to je…",Cath je podigla list papira koji je držala u svojoj ruci i sve nas pogledala sa sjajem u očima. Smješkala se, veselo i radosno. Pa čak sam vidjela da je i kutak Bellinih usna podignut u smiješak.

Ajoj.

"Zadnja točka je… Božićni bal.",dovršila je Cath, napravivši facu u stilu da se svi ustanemo i počnemo pljeskati i vrištati kao na kakvom koncertu. Doduše, bilo je nekih koji su se počeli veseliti, ali većina je zanijemila. Pogotovo ja.

"MOLIM??!!!"

Snažno sam zaklopila usta sa svojim rukama, prekasno shvaćajući da sam svoju opasku rekla na glas. Sve oči u učionici su bile uprte u mene, očito čekajući valjan razlog zašto se tome protivim. Starz, koji je sjedio kraj mene, se počeo ceriti.

Zašutjela sam, ali oči su mi bjesnile amo-tamo.

Raskošne haljine, visoke petice, lijepe i uređene frizure, pronalaženje partnera… sve su to bile stvari koje sam mogla donekle trpjeti, ali najgora stvar mi je odjekivala glavom kao da je riječ o jeci. I mrzila sam tu riječ pomisliti, a kamoli izgovoriti.
Duboko sam udahnula i izdahnula, a bijes je kljukao u meni.

Ples.

Misli o Ratu su isparile i zamijenio ih je moj najgori hobi. O plesu sam razmišljala sve do kraja sjednice i što sam više o njemu razmišljala, to sam više bila sigurna u svoju odluku oko Božićnog bala.

Zamolit ću vas za samo jednu stvar, a nakon toga sve ovisi o vama i vašoj dobroj volji. Molim vas i ovo vas molim iz dubine svog srca, NEMOJTE prestati pisati. Nemojte odustati od svojih priča, nemojte napustiti hpff svijet i nemojte me napustiti. Molim vas.
To je moja božićna želja.
Ja idem dalje, i ako JA mogu onda možete i VI. Sebično ili ne, ali budimo iskreni- ne mogu bez vas. Ne mogu. Po riječima nekih, svima vam silno nedostajem i želite se čuti sa mnom, ali ako vi ne možete izdvojiti BAREM 15 minuta svog vremena da mi se javite mailom ili pišljivim komentarom od 'kako si? što radiš? ja sam tralalala', onda stvarno ne znam. Tražim li previše od vas? Ne bih rekla. Ali ako obećavate silne mailove od kojih nema ni M od maila, onda mi ta prazna obećanja ne vrijede.
Svaka čast Emi, Pauli i još sitnoj manjini na trudu. :*

Bez obzira na sve, želim vam svima Sretan Božić i još sretniju 2010. godinu! :*
Neka vam se ostvare sve želje i ono najvažnije: UŽIVAJTE! :D :*


Sve vas duboko voli vaša jedina,
May.